Kada je počela prva glazbena točka u emisiji 'A strana', moram priznati da sam zakolutala očima. Evo je opet, 'hajde, mala, dođi u moju sobu'! Kao da nije dosta što su me s tom poskočicom isklistirali na svakom drugom tulumu tijekom mladosti, što je sviraju na svakoj svadbi od Preloga do Prevlake, a nije rijedak gost ni na lokalnim feštama povodom Velike Gospe ili ribarske večeri ili već nečega - sad je evo opet i u udarnom subotnjem zabavno-glazbenom điru! Kada će to već jednom prestati?

Dobro, u redu, dramim bez veze. Meni je te pjesme već uvrh glave, ali sigurna sam da u Republici Hrvatskoj postoji čitava sila onih kojima je baš fora što se ta stvar i još neke iz iste rubrike (svi tulumi, sve svadbe, sve Gospe) svira i na televerzumu te da je Hrvatska televizija na tu publiku i računala. Uostalom, to je, izgleda, i koncept nove zabavno-glazbene emisije 'A strana' koja se od ove subote emitira na HTV-u 1. To što je meni tog mainstreamovskog evergreena i njegova forsiranja malo pun kufer, očito je moj problem, pa ću to pokušati izbaciti kao varijablu iz daljnjeg ocjenjivanja. 

A kada iz daljnjeg ocjenjivanja izbacimo moju osobnu iritaciju monopolom koji pop-rock glazba osamdesetih ima u medijima, onda moram priznati da je 'A strana' ispala sasvim solidno, čak na trenutke simpatično. Voditelji su kombinacija legendarne iskusnjare Duška Ćurlića i živahno-mlađahnog Ivana Vukušića (koji, iako živahno-mlađahan, ipak nije iz one skupine kojoj bi najradije poručio: 'Daj se smiri, nabrijani poletarče!'), ekipa zabavno-glazbenog programa koja radi emisiju tradicionalno je superprofesionalna pa sve - studio, rasvjeta, atmosfera, glazbenici, prateći vokali - izgleda i zvuči perfektno izglancano i bez nekih primjetnijih kikseva, a čak su i gosti u prvoj emisiji bili fino opušteni i blagoglagoljivi te njihove anegdote i prisjećanja nisu PREVIŠE djelovali kao da smo ih čuli već osamsto pedeset puta u jednoj od tri milijarde medijskih kovanja osamdesetih u zvijezde. Okej, bilo je trenutaka kada je sve to evociranje prošlosti zvučalo kao spiritistička seansa s Ivom Robićem, a ne kao razgovor s ljudima koji su, koliko god godina imali, ipak nekakvi rockeri, ali ajde de.

Ako bih ičemu mogla prigovoriti, to je onda malo pretjerano nabrijavanje publike. U redu, razumijem da se želi postići dojam da se svi ludo zabavljaju, ali kada ta luda zabava obuhvaća i trenutke kada publika plješće praktički ničim izazvana - a znamo da ih na to potiču animatori u studiju - onda to čovjeka malo dekoncentrira. Okej mi je da ih se animira dok izvođači pjevaju i sviraju na sceni, ali da je baš sve što Gobac i Aki izgovore u razgovoru s voditeljima čisto zlato pa da odmah svi moraju opalit u spontani aplauz, bogme nije. 

Što se pak pjevanja i sviranja tiče, mogu još donekle shvatiti foru da mlađi izvođači pjevaju hitove starijih kolega, čime se, kao postiže efekt da zamijetiš nekog novog zato što pjeva nešto što dobro znaš, ali mi nije jasno zašto su se pritom morale masakrirati neke pjesme. 'Teške boje' u swing aranžmanu? Nemojte me mučit. Osim ako ne namjeravaju izvesti sličan obrat u suprotnom smjeru pa izvesti 'Uhvati ritam' u death metal verziji, teško mi je provariti takvu abominaciju. No hajde, takvih je ispada bilo malo - većina ostalih izvedbi bila je sasvim solidna.

Ne znam kako će se razvijati daljnje epizode ovoga zabavno-glazbenog serijala, hoće li i drugi gosti biti tako opušteni i simpatični kao što su bili ovi u prvoj emisiji te hoće li im mlađa publika, koja navodno predlaže neku 'tulumsku glazbu' na facebook stranicama emisije, sniziti starosni prosjek pjesama, ali ako se nastavi ovako - bit će to vjerojatno sasvim solidna zabava za sredovječne. Čak sam i ja do kraja emisije uspjela suzbiti iritaciju činjenicom da je cijela priča bila prigodno bookmarkirana dvjema najpredvidljivijim pjesmama s tuluma - 'Lutkom za bal' i sentišem 'Da li znaš da te volim' te sam prihvatila da je to jednostavno takva emisija. I ispala je bolje nego što sam očekivala.