Trideset godina ustrajavanja na bilo kojem poslu dovoljno je za svojevrsni, ali punopravni respekt, pisan možda čak i velikim slovima, s točkama između. Ustrajavati pak toliko dugo na promociji plesa i plesne umjetnosti, što ni u ovom slučaju nije isto, zaslužuje i više od toga, a Tjedan suvremenog plesa to je i potvrdio svojim jubilarnim izdanjem
Trajanjem koje dvostruko nadilazi nazivom određene vremenske okvire, 30. TSP pokazao je da, ako je sve ostalo u krizi, ples i njegova publika nisu. Ili barem jesu upravo onoliko koliko su uvijek bili, s obzirom na to da je izvan tih tjedan ili dva kad traje ovaj najstariji, najveći i još uvijek najugledniji, i još pokoji tjedan kad traju neki drugi domaći plesni festivali, plesu u Hrvatskoj puno manje lijepo nego što to govore pune dvorane na dvije ili tri predstave po večeri i inozemni gosti na svakom (festivalskom) uglu.
Sva tri desetljeća umjetnička voditeljica TSP-a Mirna Žagar nije krila da joj je cilj upravo to – festival koji se osjeća, koji integrira i koji nosi scenu u svim njezinim varijacijama, pa čak i otklonima. Zato umjesto sezone plesa Zagreb, uz Rijeku, a ove godine i Karlovac, ima festival plesa koji, kad ima sreće i obljetničke prilike da se proračun možda malo i poveća, postaje 'ogledalo žudnje'. Plesna publika i plesna scena voljeli bi da je obrnuto, ali nije, što znači i da je TSP u svojih toliko godina, Zagrebačkom plesnom centru i još ponekom strukturnom pomaku, međunarodnoj vidljivosti, a možda i prepoznatljivosti hrvatskog
plesa (ili, točnije, plesa iz Hrvatske), uspio – polovično.
'Istovremeno drugi'
Rasprava je li čaša je polupuna ili poluprazna odavno je dosadna i neučinkovita, pa se utjecajima, propuštenim prilikama, uspjesima, rezultatima... ne treba baviti. Umjesto njih govore pune plesne dvorane tijekom festivala i prazne kad ga nema. I zaista široka i razvijena plesna scena u Hrvatskoj, koja je i ovoga puta dobila priliku pokazati se gotovo u cijelosti.
Fenomen festivala, kao ni sva dosadašnja izdanja Tjedna, pa ni ovo slavljeničko, nisu ni zakinula niti dokinula – 'sve je super i sve je za 5' onih nekoliko dana kad traje idila i kad se iz večeri u večer redaju svjetska imena, bez obzira na trenutno stanje njihove slave, inventivnosti ili umjetničke snage. Ovogodišnji program zato i jest bio sastavljen kao 'best of' kompilacija, vrijedna po zamahu više nego po dosezima. Otvorenje bilo rezervirano za izraelski suvremeni ples, što je, unatoč nesumnjivoj vrijednosti te scene u koju se zagrebačka publika već toliko puta mogla uvjeriti, danas ipak prije političko i ekonomsko nego umjetničko pitanje.
Iz Izraela je i Yasmeen Godder, čiji je angažirani feminizam prije nekog vremena možda bio zanimljiv i zabavan, ali danas je, u naslovu 'See Her Change' tek naporan, baš kao i fascinacija Portugalca Paola Ribeira Jimom Morrisonom.
Takvih refleksnih, ali ne i refleksivnih koreografskih radova proslavljenih imena iz povijesti TSP-a bilo je ove godine još i moglo bi se čak pomisliti da je koncepcija selekcije bila svojevrsni obračun s prošlošću ili afirmiranje kritičkog stava prema sjećanju, kako kod publike, tako i kod profesionalaca. Najiskreniji u tome je belgijski koreograf Thierry Smits, koji u komadu 'Clear Tears/Troubled Waters' ne zna bi li se smijao ili plakao, pa se odlučio jednostavno nabacati sve ideje koje su mu pale na pamet kako bi koreografija respektabilno trajala, kao i karijera, jer do publike mu ionako, sudeći po pokazanome, više i nije previše stalo.
Les Corbeaux
Ovo posljednje nije i bespogovorna diskvalifikacija, ne samo zato što, na koncu konca, isto vrijedi i za Josefa Nadja i njegovog glazbenog suputnika Akosha Szelevényija u predstavi-performansu 'Les Corbeaux' ('Vrane'), jedinoj stavci ovogodišnjeg programa koju je od obaveznog aplauza dijelilo onih u svakoj izvedbenoj umjetnosti najvažnijih nekoliko sekundi apsolutne tišine. Nadjev zen jest solipsističan, ali je u njemu on sam doslovno uronjen u svoj mrak i pritom dovoljno uvjerljiv ili zavodljiv.
Sve ostalo je tehnika – od savršenih plesača s kojima Emio Greco u 'Roccu' nepotrebno dokazuje vezu između vrhunske umjetnosti i vrhunskog sporta do Matjaža Fariča koji u svojoj drugoj mladosti shvaća da je ples i politička kategorija, ali još ne i koje je pravo značenje te veze. Ili pak Iztoka Kovača koji vizualnim podražajima, orkestrom s dirigenticom te na koncu i Igorom Stravinskim pokušava zakriti nedostatak imaginacije u 'Ottettu'.
Riječ je redom o koreografima koji su obilježili Tjedan suvremenog plesa, kao što su to i Akram Khan ili Russell Maliphant, čije je koreografije izveo Aakash Odedra. Njegov nastup je, kao svojevrsna laka i brza rasprodaja već viđenog, ali izvrsno upakiranog, zato bio i pravi izbor za kraj manifestacije koja u postojećim okolnostima mora poprimati karakteristike i scene i sezone i festivala.
