Velika je stvar u našoj kulturi kad kazališna predstava doživi stotu izvedbu, a još je veća kad ona pripada suvremenom plesu. Upravo se to - nakon 12 godina izvođenja - dogodilo predstavi 'Love Will Tear Us Apart' Petre Hrašćanec i Saše Božića, što je bio sjajan povod za razgovor. Hrašćanec i Božić pokazali su iznimnu uigranost i zaigranost - u odgovorima, ali i pred objektivom fotografa Darka Tomaša. Umjetnici su nam u ovom opsežnom intervjuu otkrili mnogo o konkretnoj predstavi, o koncepciji suvremenog plesa, stanju u svijetu te grane umjetnosti - domaćem i stranom - kao i o planovima za sljedećih 12 godina.

Kakav je osjećaj imati stotu izvedbu plesne predstave? Koliko shvaćam, to se kod nas baš ne događa.

Hrašćanec: Meni kao da je bila Nova godina, neki svečani trenutak! Sretna sam što je moguće doživjeti tako nešto u karijeri, zahvalna sam da je postojala prilika za to. Ljudi koji su bili, a bilo ih je koji su predstavu gledali osam puta, ali neki i prvi put, bili su odličan miks. Meni se čini da ta predstava postoji upravo između izvođača i gledatelja, što se pokazalo, evo, i stoti put.

Božić: Meni je bilo bitno da je skromno i radno, kao što je predstava i nastala, odnosno da nije pompozno i grandiozno, jer i sama predstava ima takav efekt, dojam i atmosferu. Bilo mi je zanimljivo i zato što je dugo nisam gledao, mislim da sam je posljednji put vidio 2020. godine. Zanimalo me kako je Petra rafinirala materijal u međuvremenu. Nije toliko bitno to što je stota izvedba, nego da nešto traje jako dugo, što je rijetko u kazalištu. Bilo je drugih predstava koje su igrale po sto puta, ali je to bilo u dvije-tri godine. Ovo traje 12 godina. U mom se životu mnogo toga promijenilo. Isto sam shvatio da je naša potreba za proizvodnjom novoga apsurdna, ta tržišna logika. Očigledno postoji publika koja ovo nije vidjela i koja se u ovome prepoznaje. Treba stvoriti uvjete da kvalitetne predstave traju.

Možemo li se vratiti 12 godina u prošlost? Zanima me kako je nastala ova predstava.

Hrašćanec: Ideja je krenula od Nataše Rajković, a pitala je možemo li napraviti plesnu predstavu u kojoj se više pleše. Ostalo nam je to u sjećanju i Saša je rekao da želi napraviti solo za mene, ali da to bude naša glazba, ona koju mi slušamo. Bilo nam je važno da je stvarno plesna, što u ovom primjeru znači da bih plesala uz pjesme koje slušamo, a koje su inače u kazalištu samo citat. Rijetko je 'Love Will Tear Us Apart' Joy Divisiona ozbiljno postavljen na sceni, i to je bila prva propozicija. U kuhinji smo pretresali što bi to moglo biti, i u smislu glazbe i u smislu teksta, a u pauzama između druge predstave koju smo radili u Trešnji trčali smo u mali studio i pokušavali to provesti u djelo. Premijera je bila u &TD-u, koji je također bio velik dio nastanka same predstave, rekla bih ne samo procesa izrade, nego i cijelog oblaka oko doba u kojem smo odlazili tamo i družili se. Godinu nakon nastanka predstave bili smo na repertoaru, što znači da smo imali mjesečna igranja tamo - i to je bilo bitno jer se tako izgradi publika. Sljedeća bitna stvar bila je da smo se pojavili na mjestima na kojima su nas kupili dalje - mislim da je prva bila Faenza, zatim Milano. Bili smo izabrani za predstavnika hrvatske kulture u Parizu i prilikom tog gostovanja došla su brojna druga. Kruna je bila u Bruxellesu, u Bozaru, što smo svi nekada sanjali da se dogodi.

Božić: Važno je za reći da je u to doba Teatar &TD stvarno bio bitno mjesto, ne samo za suvremeno kazalište, nego i za suvremeni ples, glazbu i film, što je bilo okupljeno pod programskom egidom Kultura promjene, koju je vodila Nataša Rajković sa svojim timom. Radili su na intermedijalnosti, možda ne u smislu umjetničkih praksi, ali svakako da se publika miješa. U tom momentu &TD je bio zamašnjak kulturne scene u kojem smo svi više-manje 'visili'. Imam dojam da je predstava u svojoj jednostavnosti i sirovosti bila odraz te scene, koliko god to u tom trenutku nismo shvaćali. Bili smo privilegirani jer smo bili umjetnici u rezidenciji, svake godine mogli smo predložiti projekt. Imali smo mogućnost koja nedostaje u današnjoj kulturnoj slici Hrvatske i Zagreba. To je prostor koji miksa mlade umjetnike, daje im šansu i pušta ih da odu dalje.

Vratio bih se malo na predstavu. S obzirom na to da se izvodi 12 godina, koliko ju je danas zahtjevno izvoditi? Tijelo je tu važno.

Hrašćanec: Dosta je zahtjevno. Zahtijeva drugačiju pripremu, ozbiljnu, više fizičku. Mislim da moj performativni kapacitet raste, odnosno da bolje procesuiram detalje, ali sam s druge strane svjesna toga da sam na praktičnom nivou negdje drugdje. Ne mogu izvesti sve kao što sam nekad mogla, recimo skok od metar i pol, ali lijepo mi je to što u 12 godina postajemo svjesni toga da su tijelo i praksa porozni. Sada igramo s onim što je sada, drugo ne postoji. Mislim da predstava i dalje ima sličan doseg, baš zbog glazbe i teksta koji su isti, a fizički dijelovi budu kao trčanje za samim sobom, što mi je dirljivo na trenutke. I da, mijenja se svakako - neke stvari su bolje, neke slabije. Performativna razina je na premijeri možda bila ubrzana i nemušta, a sada je dorađenija. U svakom slučaju, tijelo od 42 godine ne može izvoditi iste stvari.

Kakva je perspektiva, koliko se to još može igrati?

Hrašćanec: Igramo u Splitu u studenom 101. put i nismo je pokopali na ovoj stotoj izvedbi. Pitali su me mnogi to pitanje nakon izvedbe, a ja sam uzvraćala da ćemo je igrati dokle ide. Mislim da je u trenutku u kojem materijal postane nedostižan vrijeme da se prestane, ali ne da se prestane igrati, nego možda da je preuzme netko drugi.

Božić: Tu predstavu igrali su drugi ljudi, ne zato što smo to htjeli, nego je to bio plod okolnosti. Petra je bila trudna baš kad smo dosta gostovali. Ona je tada izabrala srednjoškolca Luku Švajdu, koji je tada imao 18 godina - zato što je sličio na nju - a ja sam išao na gostovanja s njim. Nije govorio da je Petra Hrašćanec! Međutim ideja je bila da se i dalje bavimo njezinim identitetom, jer ona je fantom oko kojeg se okupljaju očekivanja publike, superinteresantna ženska pojava, pomalo androgina, u muškom kostimu. Meni je bilo jako zanimljivo da to izvodi netko drugi.

Hrašćanec: Osim Luke Švajde, izvodila ju je Andrea Jandrić za svoj završni rad na SEAD-u. Postavila sam je i u Varaždinu s 14 ili 15 plesačica koje su izvodile taj solo u grupnom obliku - čak smo imali ideju pozvati ih sve na stotu izvedbu. Odmah nakon premijere imali smo potrebu nastaviti ovaj rad i napravili smo cijelu trilogiju: drugi dio 'Boys Don't Cry', gdje smo Marko Jastrevski i ja u duetu, i treći 'The Beatles', kvintet u koji su uključuje i publika. Dakle kad se gleda cijelo djelo, ono počinje performativnom osobnošću, a završava nekom...

Božić: Izvedbom cijelog kolektiva - publike!

Hrašćanec: Cijela trilogija s tom glazbom igra na kolektivno sjećanje. Postoje osobna učitavanja koja ne možemo kontrolirati, ali smo svakako računali na njih kroz glazbu koja je svačija. Netko mi je rekao da se vidimo na 200. izvedbi, što trenutno ne mogu zamisliti, ali nikad se ne zna… Trenutačno ne nudimo predstavu u prodaji, nego čekamo da nas netko pozove. Ovo iskustvo je pokazalo da još uvijek postoji publika koja bi htjela da je dostupna.

Božić: Je li tebi ta glazba zastarjela?

Danas? Ja sam odrastao uz tu glazbu, uz Matine koncerte, ali mi to više nije to.

Božić: I meni je retro, glazba neke druge generacije, ni ja je više ne slušam.

Hrašćanec: Najviše to osjetim uz The National. Danas bih izabrala The Smile - 'You'll Never Work In Television Again', to mi je u slušalicama. I Rufus Wainwright...

Božić: Da, najviše je oznaka hipsteraja dvijetisućitih.

Odmaknuo bih se od konkretne predstave i zamolio vas da me naučite nešto o suvremenom plesu. Koliko sam shvatio, on je nastao kao reakcija na klasični balet.

Hrašćanec: Općeprihvaćena podjela je da postoje klasični balet, moderni ples i suvremeni ples. Moderni je udario temelje, ali i dalje zadržava zadane forme da bi se to zvalo određenim stilom kao što su plesne tehnike Graham, Horton ili Nikolaj. Suvremeni ples uzima za postavke anatomske i somatske zadatosti određenog tijela te se u performativnom smislu bavi individualnošću, a način na koji će netko to napraviti je bitan, što podrazumijeva i grešku. To je i nama bilo najbitnije. Rekla bih da smo između suvremenog plesa i kazališta i zanimljivo je da je taj format 'između' nešto što propitujemo cijelo vrijeme - i u opisu ove predstave stoji da je između koncerta, ispovjedne forme i suvremene plesne izvedbe. Mislim da je najbitnija stvar bivanje u trenutku, koje postoji u svim izvedbenim umjetnostima, ali ovdje taj trenutak ima značenje koje možemo prenijeti pokretom, tekstom, glazbom, svjetlom i riječju. Možemo poništiti, nadodati ili napraviti subtitles tijelom - to je naš interes, što se i vidi u ovoj predstavi. Učenje suvremenog plesa ne podrazumijeva učenje forme, već funkcije pokreta. Možemo unisono izvesti neku sekvencu, ali ona nikad neće biti unificirana i to govorim iz izvođačke pozicije. Cilj nije kretanje koje bi zadovoljilo formu. U našem radu suvremeni ples se koristi kao sredstvo. Taj je pokret krenuo još od Judsona Churcha, a on je prihvatio svakodnevni pokret kao pojam iz kojeg možemo stvarati. Ono što me trenutno zanima promjena je težine desno-lijevo, što je odlika čovječjeg hoda, ali postoji i u svim vrstama društvenih plesova, poput sambe ili tanga. Čak i radni pokret zapravo iskorištava promjenu težine s desna nalijevo, što je zapravo kompleksan znak uređenja unutar same strukture tijela, od koštanih struktura prema izražajnoj formi cijelog tijela.

Saša, kako ste vi ušli u taj svijet?

Božić: Uvijek su me zanimale tjelesne prakse ili procedure koje se tiču izvođačkih režima što počivaju na tijelu te tijelu kao nositelju identiteta. Završio sam kazališnu režiju, ali već na studiju više sam se bavio suvremenim plesom i radio kao dramaturg u različitim kompanijama i ansamblima u Zagrebu. Nekako ne dijelim taj posao na usko kazališni ili usko plesni, nego me generalno zanima izvedbena umjetnost. Ne pravim tu razliku iako je ona prisutna u polju proizvodnje, recepcije i kulture politike. One bi mogle biti iste, barem u bazi su vrlo slične.

Ples je davno prestao biti umjetnost koja zadivljuje publiku u smislu da su na sceni tijela i izvode nešto što mi u publici ne možemo. Još od Judsona Churcha, a to je sredina šezdesetih, radi se o demokratičnosti plesa, umjetnosti koju mogu izvoditi svi, a koja je jako utjecala na kazalište.

Hrašćanec: Što ne znači da ne postoji vještina - kao u jazz glazbi. Postoji vještina muziciranja nekog instrumenta i ona u trenutku bivanja zajedno u improvizaciji postaje glazba.

Božić: Bitna je tvoja osobnost, tvoja priča, tvoj unutarnji nagon. To je puno bitnije od forme koja se nastoji zadovoljiti.

Hrašćanec: Na primjeru klasičnog baleta, koji teži slici ženskog tijela koje je lagano, koje lebdi, čitamo vještinu, a u suvremenom plesu prisutna je gravitacijska sila, bilo kod vas koji sjedite u publici, bilo kod mene koja se krećem. Sile koje djeluju na tijelo inauguriraju se kao nešto s čime se radi, nešto što je prisutno u trenutku. To je dug proces reformatiranja tijela na postavke koje smo imali kao djeca. Sloboda kretanja i sloboda izražavanja su tehnike koje podrazumijeva suvremeni ples.

Lijepo ste mi ovo objasnili, pedagoški. Ipak, moj je dojam da suvremeni ples nije na visokoj cijeni, odnosno da je u zapećku. Slažete li se s time?

Božić: Pogrešan je dojam.

Hrašćanec: Pitanje je dostupnosti plesa. Jedina institucija je Zagrebački plesni centar i stalno pokušava biti medijacijska linija prema publici. Međutim pogrešno je to da gradnja publike ovisi samo o jednoj zgradi. Više su napravili skečevi na Trećem programu HRT-a nego možda desetgodišnje djelovanje ZPC-a, jer u toj medijskoj kulturi živimo. Ono s čime imam problem je to da je postojala neka vrsta kulturne strategije, a danas više ne postoji. Postojala je komunikacija s Bijenaleom, s HRT-om, drugim kazalištima jer je bitno umreženje i to da plesna publika nije samo u ZPC-u, nego da je to protočnost različitih dionika društva. Dostupnost je problem, postoji određeni vijek plesnih umjetnika i pitanje je što poslije. Suvremeni ples, recimo, nema beneficirani radni staž i do 65. godine trebalo bi privređivati kao izvedbeni umjetnik. Ako se uzme u obzir samo ta izvođačka pozicija, postoje određeni problemi. Problem je i u inicijativama koje većinom dolaze iz osobnog drivea ljudi, a ne postoji struktura koja to podržava. S druge smo strane jako raznorodna scena, otporni smo kao kakva endemska vrsta. Postoji velik izvoz suvremenog plesa i to nam je u opisu posla. Mislim da je dramski teatar više zaštićen, ali ne mislim da je to lagan posao. Stota izvedba nije obična ni u dramskom teatru.

Božić: Mislim da se nije dogodila nikad u suvremenom plesu u Hrvatskoj, što je problem dokumentacije i kulture sjećanja.

Zašto ste rekli da mi je dojam pogrešan?

Božić: Mislio sam na suvremeni ples u Europi i suvremeni ples kao umjetnost. Ona je posljednjih 20 ili 30 godina u žiži i teorijskih i filozofskih promišljanja o humanitetu i o ljudskom tijelu. Jako je progresivna, jedna od progresivnijih grana umjetnosti, a samo na našim prostorima svedena je na neku vrstu elitizma. Vani je ona iznimno popularna i dostupna. U jako puno gradova u kojima smo igrali istovjetna je kazalištu. U Zürichu ćete u kazalištu naći zaposlenog koreografa, koji će imati predstavu svake godine, gdje će doći ista publika. Nije u zapećku kao medij. Ne možemo se uspoređivati s europskim nasljeđem, ali u regionalnom smislu najviše smo podržani. Suvremeni ples u Hrvatskoj ima veliku snagu i održivost, no ona počiva na pojedinačnim ljudskim sudbinama, više nego na sustavu. Sustav bi trebao uključiti ples u edukaciju, odnosno na razini osnovne škole.

Hrašćanec: Kurikularna reforma koja nije prošla imala je ples kao zasebnu disciplinu, uz likovnu kulturu i glazbu. Svatko sa svojim tijelom izražava, krije i nosi nešto te je zanimljiva ta vrsta učenja slobode kretanja. Na našem odsjeku pri Akademiji oformljen je i nastavnički smjer jer se traži sve veća participativna uloga umjetnika. Upravo sam vodila radionicu u Portugalu za ljude koji nisu plesači, koji žive u tom kvartu oko kazališta, a recimo u Nizozemskoj nijedan umjetnički projekt ne može dobiti financiranje bez toga. Cijela suvremena plesna scena je nezavisna i plesači po završetku Akademije nemaju zaposlenje. Ako ste samo izvođač, to je jako teško i da ne radim na Akademiji, mislim da ne bih mogla živjeti samo od toga. Činjenica je da svaki plesni umjetnik mora odrađivati i vlastitu produkciju, mora raditi u nekom prostoru itd. Dosta je to zeznuto. Svatko od nas je svoj producent, menadžer, tehničar…

Saša, možete li za kraj najaviti svoju predstavu 'Monuments', a koja igra u ZPC-u?

Božić: Jedna od stvari koja je vezana uz ples je glazba. U tom smislu zanimala me kultura clubbinga i suvremene elektroničke glazbe. Dakle 'Monuments' su projekt na inicijativu Nikole Krgovića ili N/OBE-a, DJ-a koji je dio elektroničkog kolektiva Volta i koji je kroz taj interes za klupsku glazbu razvio priču o spomenicima antifašizma. Oni su ili zaboravljeni ili su doživjeli neku vrstu vandalizma. Pitanje je koliko ti spomenici i prostori oko njih, koji su nekada služili kao prostori okupljanja zajednica, uopće mogu postojati danas. Bit će izveden reprizno u utorak i srijedu u ZPC-u. Drago mi je što je naša kompanija dala priliku mladom umjetniku i da je izvode mlade plesne umjetnice.

Petra, bavite li se vi nečim novim?

Hrašćanec: Imam premijeru novog projekta, nazvanog 'Jednočinka', 14. prosinca. Koproducirao ga je ZKM. Zamišljen je kao duet između Roka Juričića i mene, a tematizira svršenost kazališnog čina, što stoji u samom nazivu predstave. Tematiziramo konačnost procesa, ali i sam pojam kraja. Unutar estetike bavimo se nasljeđem zlatnog doba Hollywooda, recimo Ginger i Freda kao protagoniste, kao karikature industrije zabave. Ovaj pristup zanimljiv mi je zbog pogleda na kulturu koja nam je dostupna u medijima, kojoj je najbitnije da se zabavimo i ne razmišljamo previše o svakodnevnici ili bitnome. Pitanje je naravno kako se odnosimo prema tome, što je naše sad.

Za sam kraj, kakva su očekivanja za sljedećih 12 godina?

Hrašćanec: Očekujem dostupnost praksi, razvijanje novih učenja, novih trenja između žanrova i, u posljednje vrijeme, što je najbitnije, dobru suradnju s umjetnicima u pedagoškom i autorskom radu.

Božić: Mislim da nas čeka vrlo uzbudljivo vrijeme u svim aspektima, tako i u izvedbenim umjetnostima.