Za predstavu Jezik kopačke i njenu središnju temu mogli bismo reći da za sve probleme koje mladi nogometaš ima krivi industriju. Ne amnestira li se tako odgovornost pojedinca?

Postavlja se pitanje, koja je točno odgovornost pojedinca u ovom kontekstu? Zašto bismo očekivali da mlada osoba, koja se suočava s ozbiljnim mentalnim izazovima, preuzme punu odgovornost za svoje stanje, posebno kada je izložena sustavnim pritiscima koje donosi nogometna industrija? Ne možemo jednostavno prebaciti teret na osobu koja pati od depresije ili anksioznosti. Nogometna industrija stvara ogroman pritisak na igrače, naročito na one koji su tek na početku karijere. Što su ulozi veći, to je pritisak intenzivniji. To nije specifično samo za nogomet; svaka industrija koja zahtijeva vrhunske izvedbe ima slične učinke. Živimo u vremenu kada smo konstantno pod pritiskom da isporučimo više, brže i bolje, a rijetko se pitamo kakve posljedice to ima na naše mentalno i fizičko zdravlje. Mislim da je ključno prepoznati utjecaj sustava i okoline na pojedinca, umjesto da ga izoliramo i smatramo jedinim odgovornim za vlastite probleme. Pojedinac nije otok; njegovo stanje je često odraz društvenih i industrijskih struktura koje ga okružuju.

Nije li to malo buntovno, tinejdžerski?

Apsolutno se ne slažem s takvom ocjenom. Problem nije u buntovništvu, već u kritičkom propitivanju složenog sustava koji je nogomet pretvorio iz igre u ogromnu industriju. Nogomet je odavno prestao biti samo izvor radosti i sportskog duha; postao je biznis u kojem se igrači često tretiraju kao roba, a ne kao ljudska bića s vlastitim osjećajima i potrebama. Mislim da je važno otvoriti tu temu i propitati sustav koji stavljamo ispred pojedinca. Ako to zvuči buntovno, onda možda trebamo biti spremni izazvati status quo kako bismo osvijestili probleme i potaknuli pozitivne promjene.

To je posao, posao gotovo kao i svaki drugi?

U određenoj mjeri, da, ali s nekim specifičnostima koje ga čine izrazito drugačijim. Nogometaši s vremenom postaju javne osobe i podvrgnuti su neprestanim testiranjima, evaluacijama i pritiscima. Što si uspješniji, to te više nadziru, a pritisak raste eksponencijalno. Mladići koji se nađu u takvoj situaciji često nisu pripremljeni za razinu stresa i očekivanja koja dolaze s tim. Tko od nas je spreman svako jutro stati na vagu pred drugima, biti podvrgnut stalnim fizičkim i psihološkim procjenama, a pritom se nositi s očekivanjima milijuna navijača? U mnogim klubovima to je standardna praksa, a takav nivo kontrole i pritiska nije nešto s čime se većina ljudi susreće u svojim poslovima. Osim toga, tu je i faktor javnosti; svaka njihova pogreška, svaka slabost, izložena je na lokalnoj, nacionalnoj pa čak i globalnoj pozornici. Mentalni i emocionalni teret koji to nosi je ogroman. Dakle, iako je to posao, nosi sa sobom jedinstvene izazove koji mogu imati ozbiljne posljedice na mentalno zdravlje pojedinca. Mislim da je važno razumjeti te razlike i pružiti podršku onima koji se suočavaju s takvim pritiscima.

Teško će se netko obuti u cipele nogometaša koji zarađuje milijune dok on nema za najam stana.

Razumijem da je teško suosjećati s nekim tko zarađuje milijune dok se sami borimo s osnovnim životnim potrebama poput plaćanja najamnine. Međutim, iza vanjske slike bogatstva i slave, nogometaši često prolaze kroz iznimno naporan rad, odricanja i žrtvovanja kako bi postigli svoj status. Njihov uspjeh nije rezultat slučajnosti, već godina intenzivnog treninga i discipline.

Pritisak kojem su izloženi ne nestaje na zalasku karijere; suočavaju se s padom fizičkih sposobnosti, nesigurnom budućnošću i potrebom za redefiniranjem vlastitog identiteta izvan nogometa. Često ih se stereotipizira kao one koji "trčkaraju za loptom" ili "voze skupe automobile", što ne odražava stvarnost njihovih života. Naša predstava nastoji razbiti te predrasude i pokazati ljudsku stranu nogometaša, njihove borbe i izazove.

Postavljam pitanje: možemo li prepoznati da su i oni ljudi s vlastitim problemima, strahovima i nesigurnostima? Njihov rad je fizički i psihički izuzetno zahtjevan, često uz spartanski način života s malo prostora za normalne društvene interakcije ili privatnost. Svaki trening nosi rizik ozljede, a svaka utakmica može biti prekretnica u karijeri. Koliko mi, kao društvo, razumijemo tu strukturu rada? Nisu li i mnogi od nas, u svojim profesijama, samo prekarni radnici koji se suočavaju s nesigurnostima i pritiscima?

Predstava tematizira pritiske kapitalističkog sustava koji često vrednuje profit iznad ljudskog dostojanstva. Ako je nogomet odraz svijeta u kojem živimo, trebamo se zapitati: je li to slika koju želimo podržavati? Možda je vrijeme da preispitamo svoje stavove i pokušamo razumjeti kompleksnost situacije umjesto da se oslanjamo na površne stereotipe.

Mnogi bi vam na ovo rekli da ih nitko nije tjerao, da su trebali znati u što se upuštaju.

Kako dijete od dvanaest godina može uistinu znati u što se upušta? U toj dobi djeca žele igrati nogomet jer ga vole, ne shvaćajući složenost sustava u koji ulaze. Već tada se u njihovim životima pojavljuju menadžeri i skauti koji počinju donositi ključne odluke o njihovoj budućnosti. Roditelji, vođeni željom za najboljim ili privučeni mogućnošću financijskog uspjeha, često prepuste svoju djecu tim profesionalcima.

Djeca nemaju kapacitet razumjeti pritiske, odricanja i kontrolu kojoj će biti podvrgnuta. Njihova percepcija je oblikovana medijima i društvom koje glorificira uspjeh bez prikazivanja cijene koja se za to plaća. Već s dvanaest godina netko drugi odlučuje o njihovim treninzima, prehrani, pa čak i slobodnom vremenu.

Stoga je teško reći da su "trebali znati u što se upuštaju" kada su još uvijek djeca bez dovoljno životnog iskustva. Odgovornost je na odraslima—roditeljima, trenerima, menadžerima i društvu u cjelini—da zaštite tu djecu i omoguće im razvoj ne samo kao sportaša nego i kao cjelovitih osoba. Naša predstava nastoji osvijetliti tu problematiku i potaknuti gledatelje na razmišljanje o sustavu koji djecu pretvara u robu, oduzimajući im djetinjstvo i slobodu izbora.

Ne možemo kriviti mlade nogometaše za odluke koje su drugi donijeli umjesto njih. To je pojednostavljeno gledanje na složen problem koji zahtijeva dublju analizu i razumijevanje. Važno je otvoriti dijalog o tome kako možemo promijeniti sustav koji omogućuje takve prakse i pružiti podršku mladim sportašima u njihovom razvoju, ne samo kao igrača nego i kao ljudi.

U završnom se monologu uspoređuju glumci i nogometaši. Koliko ta usporedba ima smisla? Možete li je dodatno objasniti?

Zapravo, ta usporedba ne dolazi u završnom monologu, već u sceni u kojoj novinarka ulazi u svlačionicu. Usporedba između glumaca i nogometaša ima mnogo smisla kada se dublje zagleda u prirodu njihovih profesija. Glumci su izloženi kao javne osobe svake večeri na pozornici i svakog jutra na probi. Postoji konstantan pritisak da budu na vrhuncu svoje izvedbe, da zadovolje očekivanja publike, kritike i vlastitih umjetničkih standarda. Osobno se svakodnevno suočavam s tim pritiscima i znam koliko mogu biti zahtjevni.

Glumci baš kao i mnogi slobodni umjetnici osjećaju pritisak da neprestano stvaraju nešto novo i relevantno. U neku ruku, slično je i s nogometašima. Čak i ako nisu svi u prvoj ligi, osjećaju teret očekivanja trenera, suigrača, navijača i medija. Svaka utakmica, svaki trening je prilika, ali i potencijalni rizik. Pitanje koje se postavlja jest kakva je priroda tog rada i što on donosi pojedincu u smislu fizičkog i mentalnog zdravlja.

U predstavi "Jezik kopačke" željeli smo prikazati tu sličnost ne samo kroz priču, već i kroz fizičko iskustvo glumaca. Tijekom cijele predstave oni su pod intenzivnim tjelesnim naporom, nose senzore ispod kostima koji mjere parametre poput otkucaja srca, disanja i potrošnje energije. Na temelju tih podataka u realnom vremenu izračunava se na koliko posto svojih fizičkih kapaciteta rade. Iako to publici možda nije odmah vidljivo, dodaje dodatni sloj autentičnosti i omogućuje im da osjete dio napora kroz koji prolaze. Cilj nam je bio pokazati da obje profesije zahtijevaju iznimnu predanost, fizičku i mentalnu izdržljivost te sposobnost nošenja s konstantnim pritiscima. Vjerujem da ta usporedba otvara prostor za razumijevanje i empatiju prema izazovima s kojima se ljudi u ovim profesijama suočavaju.

Možemo se li uopće poistovijetiti s nogometašima?

Poistovjetiti se s nogometašima može biti izazovno jer ih često idealiziramo dok su uspješni, a osuđujemo kada se suoče s problemima. Moramo razumjeti da sustav u kojem djeluju nije uvijek fer i da im ne pruža adekvatnu podršku, posebno kada se suoče s mentalnim poteškoćama.

Nogometaši često nemaju mogućnost lako promijeniti smjer karijere ili upisati fakultet bez značajnih odricanja. Sustav od njih očekuje stalnu fizičku i mentalnu spremnost, a njihove probleme često ignorira ili minimizira. Mnogi igrači, posebno oni koji dolaze iz siromašnih sredina poput favela, osjećaju ogroman pritisak da uspiju kako bi pomogli svojim obiteljima. Spremni su riskirati svoje zdravlje, pa čak i igrati s ozbiljnim ozljedama ili zdravstvenim stanjima poput srčanih mana.

Predstava "Jezik kopačke" nastoji osvijetliti te situacije i pokazati da postoji siva zona u nogometu koju često zanemarujemo. Ne tvrdim da su svi nogometaši žrtve ili heroji, ali moramo priznati da su i oni ljudi s vlastitim strahovima, nesigurnostima i problemima. Kao muškarci i javne osobe, često osjećaju da ne mogu otvoreno govoriti o svojim problemima zbog straha od osude ili gubitka pozicije. To ih vodi do toga da skrivaju svoje emocije, pate u tišini i na kraju mogu doživjeti ozbiljne psihičke krize. Mislim da bismo trebali pokušati razumjeti njihove izazove i pružiti podršku umjesto osude.

To je posljedica patrijarhalnog društva, društva muškaraca koji ne smiju plakati.

Vjerujem da je to prvenstveno posljedica kapitalističkog sustava u kojem živimo, koji često naglašava učinkovitost, produktivnost i profit nauštrb ljudskog dostojanstva i dobrobiti. U takvom okruženju, pokazivanje slabosti ili priznanje da trebate pomoć može se smatrati nedostatkom koji vas čini zamjenjivim. Patrijarhalni elementi društva dodatno pojačavaju taj pritisak, posebno na muškarce odgajane da ne pokazuju emocije i uvijek budu "snažni". Kada se kapitalizam i patrijarhat spoje, stvaraju okruženje u kojem je iznimno teško priznati bilo kakav problem, fizički ili mentalni. To nije samo problem nogometaša ili glumaca, već širi društveni izazov koji pogađa mnoge. Nisam siguran gdje jedno počinje, a drugo završava, ali jasno je da takav sustav nije održiv niti zdrav. Važno je otvoreno razgovarati o ovim temama, propitivati društvene norme i sustave koji nas ograničavaju, te raditi na stvaranju okruženja u kojem je u redu biti ranjiv i tražiti pomoć kada je to potrebno.

Što ako bismo srušili kapitalizam, što bismo imali umjesto njega?

Ne bojim se kraja kapitalizma jer vjerujem u ljudsku sposobnost da stvori pravedniji i humaniji sustav. Kapitalizam nije jedini mogući oblik društvene organizacije; povijest nam pokazuje da su postojali različiti sustavi prije njega i da će vjerojatno postojati i nakon njega. Često se kaže da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma, što ukazuje na ograničenje naše kolektivne mašte unutar ovog sustava. Iako su neki prethodni pokušaji stvaranja alternativnih sustava bili neuspješni ili djelomično uspješni, to ne znači da trebamo odustati od težnje za boljim. Vjerujem da je čovječanstvo sposobno izgraditi društvo koje više cijeni ljudske potrebe od profita, koje promiče solidarnost i održivost umjesto neograničene konkurencije i akumulacije. Različiti povijesni i suvremeni modeli, poput kooperativa i socijalno orijentiranih ekonomija, pokazuju da su alternativni sustavi mogući i uspješni u zadovoljavanju potreba ljudi bez žrtvovanja okoliša ili dobrobiti. Važno je otvoriti dijalog o mogućim alternativama, učiti iz prošlih grešaka i početi konkretno oblikovati nove vizije društva koje prioritet daju zajedničkom dobru, pravičnosti i održivosti. Nije riječ samo o povratku na stare modele, već o stvaranju nove vizije koja će biti bolja za sve. Kritičko promišljanje i otvorenost prema novim konceptima mogu nas dovesti do sustava koji više vrednuje ljudsko dostojanstvo, solidarnost i održivost.

Kapitalizam opslužujemo svi, i vi i ja i nogometaši i glumci?

Istina je da svi na neki način opslužujemo kapitalizam—i vi i ja i nogometaši i glumci—ali važno je prepoznati da naš izbor nije uvijek slobodan. Sustav u kojem živimo oblikuje naše živote na gotovo svim razinama, a javni prostori za kritiku i raspravu o kapitalizmu često su ograničeni ili obeshrabreni. Mediji, umjetnost, obrazovanje—sve je prožeto kapitalističkom ideologijom i interesima, što otežava promišljanje alternativa. Unatoč tome, ne smijemo dopustiti da nas to obeshrabri. Ideja o pravednijem i jednakijem društvu vrijedna je nastojanja. Potrebno je otvoriti dijalog, biti kritični i kreativni u razmišljanju o novim mogućnostima koje mogu dovesti do boljeg svijeta za sve.

Koliko kazalište može doprinijeti da barem osvijestimo neke neuralgične točke?

Volio bih reći da vjerujem u transformativnu moć kazališta, ali moram biti realan. Kazalište je često elitni i manjinski medij, namijenjen uglavnom onima koji već imaju određeni kulturni kapital i interes za takav oblik umjetnosti. Ono nije masovni medij koji može doprijeti do širokih slojeva društva i pokrenuti velike promjene. Ne želim kazalištu pripisivati preveliku moć, niti se zavaravati da će ono samo po sebi dovesti do značajnih društvenih promjena. Međutim, to ne znači da je kazalište potpuno nemoćno. Kazalište može otvoriti važne teme, pokrenuti rasprave o pitanjima koja su možda zanemarena ili potisnuta. U suradnji s medijima, koji imaju širi doseg, možemo doprinijeti osvješćivanju pojedinaca. Možda nećemo promijeniti svijet preko noći, ali ako uspijemo potaknuti nekoga da preispita svoje stavove ili da se zainteresira za određenu temu, to je već korak naprijed. Unatoč ograničenjima kazališta i vlastitom osjećaju nemoći u pokušaju da kroz umjetnost adresiram kompleksne probleme, vjerujem da je, ipak, unatoč svemu, važno nastaviti stvarati umjetnička djela koja imaju potencijal dotaknuti ljude. Možda će nekome nešto značiti, možda će netko pronaći inspiraciju ili poticaj za djelovanje, a to nije zanemarivo.

Jezik kopačke u ovom kontekstu onda otvara temu mentalnog zdravlja inače, ali i izbjegavanja govora o tome.

Upravo tako. U srži predstave leži tema mentalnog zdravlja i društvenog tabua koji ga okružuje. Zamislite mladog čovjeka koji se u jednom trenutku počinje osjećati loše, ali je premlad i nedovoljno iskusan da bi razumio razloge svog stanja. Njegova majka kaže: "Moj sin nije lud, on je sportaš; u zdravom tijelu zdrav duh." Taj stav odražava duboko ukorijenjeno nerazumijevanje i stigmatizaciju mentalnih poteškoća, ne samo kod nas nego i širom svijeta.

Mnogi ljudi se svakodnevno suočavaju s unutarnjim borbama, ali oklijevaju potražiti pomoć. Paradoks mentalnih bolesti je da vas mogu spriječiti da tražite pomoć; osjećate se izolirano, sramite se ili vjerujete da nitko neće razumjeti kroz što prolazite. U takvim trenucima, podrška prijatelja, obitelji i šire okoline postaje neizmjerno važna.

Primjer koautora teksta Ivana Ergića izuzetno je značajan. On govori o tome kako mu je dobivanje kvalitetne pomoći promijenilo život. Nije postao samo bolji nogometaš, već i cjelovitija osoba—pjesnik, pisac, publicist, intelektualac, kritički mislilac. To su osobine koje možda ne bismo odmah pripisali nogometašu zbog društvenih stereotipa koji ih često prikazuju kao jednodimenzionalne ili manje inteligentne. No, to je daleko od istine. Mnogi od njih nisu imali priliku razviti svoje interese izvan nogometa, bilo zbog zahtjevnog rasporeda, pritiska okoline ili nedostatka podrške.

Roditelji također igraju ključnu ulogu. Kada vide da je njihovo dijete "dečko koji obećava", često se počnu ponašati drugačije, možda nesvjesno projicirajući vlastite ambicije i očekivanja. U predstavi se spominje replika: "Slava ponekad pogađa roditelje više nego djecu." To ukazuje na činjenicu da roditelji mogu, iako s dobrim namjerama, dodatno opteretiti dijete koje već nosi teret očekivanja.

Lik psihijatrice u predstavi naglašava da je bol koju osjećate u depresiji jednako snažna i stvarna kao i bilo koja fizička bol. Nije to samo prolazno raspoloženje ili trenutak slabosti; radi se o dugotrajnom stanju koje može ozbiljno narušiti sposobnost funkcioniranja u svakodnevnom životu. Kada kažemo "u depresiji sam" u svakodnevnom govoru, često ne razumijemo dubinu i ozbiljnost stvarne kliničke depresije.

Jezik kopačke nastoji potaknuti empatiju prema mentalnom zdravlju općenito. Zato smo i odabrali nogometaše kao protagoniste—jer postoji radikalni kontrast između njihove vanjske slike i unutarnjih borbi koje mogu proživljavati. Ljudi često misle da oni koji imaju puno novca, slave ili uspjeha ne mogu patiti. Teško nam je empatizirati s nogometašima jer smatramo da imaju sve što im je potrebno za sreću. No, mentalno zdravlje ne poznaje društveni status ni financijske granice.

Nogometaši su pod ogromnim pritiskom očekivanja trenera, navijača, medija, pa čak i vlastitih obitelji. Kada se suoče s mentalnim problemima, često ne znaju kako tražiti pomoć ili se boje osude i stigme. Boje se da će biti percipirani kao slabi ili nesposobni, što može ugroziti ne samo njihovu tržišnu vrijednost, nego i njihovu čitavu karijeru. Naša predstava želi osvijetliti tu problematiku i potaknuti publiku da preispita svoje stavove.

Važno je razumjeti da je mentalno zdravlje univerzalno pitanje koje dotiče sve nas, bez obzira na profesiju, dob ili društveni status. Ako možemo razbiti predrasude i otvoreno govoriti o tim temama, napravit ćemo korak naprijed prema društvu koje je empatičnije i podržavajuće. Nadam se da će "Jezik kopačke" pridonijeti tom dijalogu i pomoći ljudima da shvate da je u redu tražiti pomoć i govoriti o svojim osjećajima.