Što uopće znamo o industriji nogometa, kako je biti profesionalni nogometaš, s kakvim se sve problemima suočavaju oni od kojih očekujemo da nam donose samo pobjede i radost, imaju li profesionalni nogometaši 'vrijeme za sebe', ili je sve podređeno 'terenu', te kako 'moderni gladijatori' izdržavaju pritiske koji su u vrhunskom nogometu ogromni i kakvo je njihovo mentalno zdravlje, teme su nove predstave Jezik kopačke, redatelja Boruta Šeparovića i autora Ivana Ergića i Filipa Grujića koja će u subotu navečer biti premijerno odigrana u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Aleksandar Holiga, urednik Telesporta, uvjeren će kako će ovaj dramski komad, pokazati suštinu profesionalnog nogometa i svega onog s čime se profesionalni nogometaši suočavaju, a javnost to ne vidi i ne uzima u obzir.

'Čitajući ovu dramu, Ergić mi je prizvao u sjećanja sve ono što sam ranije čitao, očekivao sam da sve te nijanse pročitati i vidjeti u predstavi. Mislim da će i ljudima biti blisko, da će razumjeti suštinu onog što se želi reći o svijetu nogometa. Kazalište je pravi medij za tu poruku', naglasio je Holiga.

Ivan Ergić je umirovljeni nogometaš koji je igrao za talijanski Juventus i švicarski Basel, te kao reprezentativac Srbije. Ergić je javno govorio o svojoj depresivnoj epizodi zbog koje je bio i hospitaliziran, a umirovio se na početku tridesetih godina.

'Depresija je najbolje iskustvo u životu, shvatio sam kakva je industrija'

'Kada sam pao, i psihički i fizički, imao sam dvadeset i jednu godinu. Nisam shvaćao da sa mnom nešto nije uredu i da su moje tegobe ustvari bile psihosomatske. Morali su me 'odnijeti' u psihijatrijsku bolnicu gdje sam proveo tri mjeseca i mislim da je to moje najbolje iskustvo u životu. Tu sam vidio što se sve događa u svijetu vrhunskog nogometa kojem sam pripadao: od prvih manipulacija, ucjena, vidjeli su da sam spreman igrati besplatno samo da bih igrao u tako velikim klubovima', rekao je Ergić.

Prisjetio se i kako su mu rekli, uoči potpisivanja ugovora s Juventusom, da će igrati pored Zinaida Zidanea, što je za njega bilo gotovo pa nadnaravno iskustvo.

'Time su me kupili: bio sam mlad, dijete, ostvario dječački san, svi dječaci žele biti nogometaši, a onda ti to ostvariš, kažu igrat ćeš pored Zidanea, sve mi je to bilo veliko. Međutim, kada sam počeo upoznavati ljude koji su mi bili idoli, kada sam shvatio koliko su oni površni banalni, sve se pomalo počelo rušiti', dodao je Ergić.

'Htio sam odustati od nogometa, psihoterapeut me vratio nazad na teren'

Priznao je i kako je htio odustati od nogometa za vrijeme psihoterapija, ali da ga je psihoterapeut, koji je bio obožavatelj nogometa, uvjerio da nastavi karijeru.

'Liječnik me svjesno vratio. I rekao da igram dokle god budem uživao u igri. S druge strane, ako naiđeš na prvu prepreku i odustaneš, a to je bila moja prva ozbiljna prepreka u životu, govorio mi je 'što će biti kasnije', moraš se boriti'', rekao je.

Otkrio je i kako u dvadesetima nije mogao prosuditi želi li se nastaviti baviti nogometom nakon iskustva depresije.

'Bio sam jako plah. Hrabrost je nešto što se uči, to posramljivanje pred vlastitim kukavičlukom. Karijeru sam okončao u tridesetoj godini, možda jako rano za nogometaša, osobito za današnje kriterije kada igraju i u četrdesetima, ali mislim da je to bilo pametno.'

Holiga je podsjetio na Ergićevo javno priznanje o depresiji prije dvadesetak godina u švicarskim medijima što je bilo neuobičajeno i neočekivano.

'U mačo-svijetu i svijetu koji od nogometaša traži da donese zabavu i radost, nije uputno pričati o bilo kakvim slabostima'

'Nije se o tome ni pričalo ni govorilo, i ne samo kod nas, nego inače u svijetu, depresija je tada bila još uvijek tabu – tema. Danas se to pomalo mijenja. Njegovo priznanje bilo je šokantno jer je to, ne samo mačo – svijet, nego svijet u kojem nije uputno govoriti o bilo kakvim slabostima. Osim toga, navijači ne žele razmišljati o nogometašima kao ljudima. Njih zanima samo zabava i veselje koje im donose. I kada se pojavi netko tko otkrije tu mračnu stranu nogometa, onda nam se nogomet pomalo zgadi', rekao je Holiga.

Ergić je naglasio i kako je morao postati moderni gladijator da bi uspio i da svi dječaci koji su već od puberteta u profesionalnom nogometu prolaze određenu vrstu spartanskog testiranja i dresiranja.

'Kao dijete sam već prošao spartanska testiranja, kako bih drugačije došao do Juventusa'

'Imao sam unutarnji otpor prema tome, ali osjećao sam se kao gladijator. Bio sam među prvih pet mladih igrača u Europi tada, znači sve sam te stepenice prošao i došao do Juventusa, a onda i do Basela. I da bi opstao u toj konkurenciji od malih nogu, moraš neminovno proći to spartansko testiranje koje traje i traje', dodao je.

U Basel je, ističe, došao kao posuđeni igrač iz Juventusa, a taj su mu i klub i grad postali sudbinski jer se povezao s ljudima na nekoj drugoj razini.

'Dok sam bio u bolnici, navijači su skandirali moje ime na svakoj utakmici'

'Javnost je znala da se liječim od depresije, navijači su bili na mojoj strani. Skandirali su moje ime svaku utakmicu na stadionu dok sam bio u bolnici. Bilo mi je drago, ali mi je to stvaralo i ogromni pritisak. Ostao sam u tom klubu do kraja, postao kapetan. Imao sam sreću da su u klubu postojali dobri ljudi koji su me gledali 'humanije' nego što se inače nas nogometaše gleda', dodao je Ergić.

Holiga je istaknuo kako dehumanizacija nogometaša postoji otkako je nogomet popularan.

'Oni su tu uvijek da zabave narod. I na početcima nogometa, njihove su plaće ovisile o plaćama industrijskih radnika, nisu zarađivali više nego rudari, ali su bili zvijezde i tada. I to je taj element zabave koji uz njih ide. To su oni čija imena znaju desetci tisuća ljudi. Civilizacija je sklona tome da objektivizira one koji je zabavljaju, s kojima se poistovjećuje. Teško je osvijestiti da su to ljudi od krvi i mesa jer su oni za najšire mase pojmovi, hashtagovi, i sve ih se više i više objektivizira u ovom hipermedijskom društvu', dodao je Holiga.

'Ljudi ne mogu razumjeti da mi koji toliko novaca zarađujemo možemo biti nesretni i traumatizirani'

Ergić je kazao kako ljudi teško razumiju da netko tko zarađuje tolike svote novca može biti nesretan, traumatiziran, imati velika iskušenja.

'U Švicarskoj na svu sreću nije bilo te celebrity kulture, pa se bilo lakše povezati s ljudima, pa je to moje iskustvo na koncu i bilo pozitivno. Ali je temeljno pitanje razumijevanja: kako se uopće poistovjetiti s našim problemima kada statusno nismo isti. To je teško. Sedamdesetih godina u Jugoslaviji nogometaši su bili iz naroda, dio naroda, družili su se s tim narodom, danas to nije tako', dodao je.

Holiga je istaknuo kako ljudi u najvećoj mjeri probleme nogometaša tretiraju rečenicom 'volio bih ja njegove pare pa da onda imam depresiju', jer postoji percepcija o tome kakav je prosječan profesionalni nogometaš u vrhunskom nogometu.

'Oni su slavni, poznati, svodi ih se na supruge manekenke, skupe aute, nekretnine, i ljudi teško mogu zamisliti da oni imaju probleme koje imamo mi koji ništa od tog nemamo', dodaje.

Ergić je ispričao kako je podršku imao i od kolega, navijača, te čak ni protivnički navijači nisu u tzv. trash talku kojeg na stadiona ima u ogromnim količinama nikada spomenuli njegovu depresiju ni psihijatriju.

'Mislim da je to zato što se nisam sramio. Govorio sam o tome javno, bez ustezanja i poštovala se ta moja intimna drama. Manje je problema uvijek ako se stvari kažu nego potiskuju, tako je i s onima koji su homoseksualci. Zato se recimo mnogi i outaju tek kada završe karijere', dodao je.

Nogometna industrija treba neobaviještenog i neinformiranog igrača

Za vrijeme nogometne karijere je, kaže, mnoge stvari potisnuo, a onda ga je depresija natjerala da osvijesti gdje zapravo radi.

'Sve je to utjecalo na motivaciju. Pitaš se koliko to smisla ima, koliko ti to želiš, i koliko je zapravo za nogometnu industriju važno da ti kao nogometaš nemaš pojma ni o čemu. Oni od nas prave konje koji gledaju samo naprijed, i još te lože, statusni simboli, plaće. Ne želi Ronaldo više milijuna od Messija zato što mu taj novac treba, nego jer su tako pravila postavljena: sve je u nogometu mjerenje i odmjeravanje snaga. Nogometna industrija treba neobaviještenog i neinformiranog igrača', dodao je.

Ergić je priznao i kako mu je tržišna vrijednost pala zbog depresije, ali da se kasnije 'vratila' i da je to najbolje iskustvo u životu jer je relativizirao odnos prema karijeri.

Htio sam studirati filozofiju, trener mi nije dao

'Surovo je biti u tom svijetu. Moraš stalno biti 'na vrhuncu. Očekuje se da ćeš i polusezonu i sezonu odigrati u najboljem izdanju, a to je jako teško. Zato mi je danas čudno kad vidim igrače poput Luke Modrića, Lea Messija i Ronalda, ili Đokovića, koji i dalje igraju, ne znam odakle crpe tu snagu', dodao je.

Mnoge su predrasude o nogometašima, smatra Ergić, točne i istinite, međutim, zaboravlja se da su od malih nogu u mašini koja od njih traži surovost i natjecateljski duh.

'Nije stvar inteligencije nego senzibiliteta. Htio sam studirati filozofiju, moj trener nije htio ni čuti za to. Stalno sam bio u njegovom uredu zbog svog 'filozofiranja', rekao sam da je njegov tim jednadžba s 11 nepoznatih, to je bila drama', rekao je Ergić.

Predstava Jezik kopačke nastala po drami Ivana Ergića i Filipa Grujića u režiji Boruta Šeparovića u Zagrebačkom kazalištu mladih premijerno će biti odigrana večeras, a iduće izvedbe su početkom listopada.