Autor i redatelj Borut Šeparović žestokom i upozoravajućom predstavom 'Mladež bez Boga', koja udara u želudac i o kojoj se razmišlja cijeli idući dan, pokazao je stravično mračnu, užasavajuću sliku dijela mlade generacije, antiheroja STEM revolucije, koji su izgubili vjeru u Europu i njezine humanističke vrijednosti, a vjeruju u profit, gamersku industriju, cyber svemir i smrt.

Predstava je nastala prema motivima istoimenog romana austrijskog književnika Odona von Horvatha i djela 'Heroji' lijevog postmarksističkog talijanskog profesora komunikologije Franca Berardija zvanog Bifo te oslikava duh današnje iščašene Europe u kojoj su pod naletom populizma i desnice podrivena njena temeljna načela.

U toj Europi, kao mjestu 'multikulturalnog eksperimenta', gdje bjesni 'rat između 'nacionalista i internacionalista', vlada zakon nesmiljene 'prirodne selekcije', 'ljudski život nije vrijedan spašavanja' i u kojoj je 'sve dopušteno u ime komercijalnog uspjeha', Šeparović detektira, kao i u svim svojim prethodnim projektima, još neprepoznat problem i postavlja ga preko kazališta u fokus društva: vrijednosni sustav i smisao života današnje mlade generacije.

S jedne strane referira se na Von Horvatha i njegov roman smješten u osvit Drugog svjetskog rata i nadolazećeg nacizma i fašizma, a s druge strane na Bifovo djelo, u kojem se taj autor bavi fenomenom masovnih ubojstava mladih praćenih samoubojstvima, tzv. school-shootersima, koji nisu samo američka, nego sve više europska stvarnost. Također, u suradnji s Ivanom Vuković nadopisuje tekst, povezuje ta dva naoko nespojiva djela, a zatim ih aktualizira, scenski osuvremenjuje i povezuje u čvrstu, dinamičnu cjelinu, koja se gleda bez daha. Radnju je smjestio u neimenovanu europsku zemlju i zatim u hi-tech scenskom okruženju oživio taj angažirani i politički izazovan tekst. Pritom je koristio svoju prepoznatljivu poetiku, spoj glazbe, fizičkog i dokumentarnog teatra, te uz pomoć mobitela, videoigara i selfieja, dakle, relikvija 21. stoljeća, ponudio gledateljima različite interpretacije, čak i usporedbe s hrvatskim prilikama.

Predstava počinje monologom gimnazijskog nastavnika iz Von Horvathova romana (odlični Rakan Rushaidat), snimljenim na videu, koji lamentira o tome kako je jednom od svojih učenika precrtao politički nekorektnu rečenicu u školskoj zadaći o multikulturalnosti, smislu Europe, te mu pokušao objasniti da su i 'crnci' ljudi. Nakon toga scenom zagospodare slike na kojima se smjenjuju prizori iz dva vremena, onog Von Horvathova i ovog današnjeg, Bifova. Rezultat je slika današnje 'mladeži bez Boga', apatična, samodovoljna vojska zombija bez čvrstog uporišta, koja pljuje na humanizam i europske vrijednosti, a koja svoje vrijednost nalazi u nasilju, masakru i samoubojstvu. Tu sliku 'mladeži bez Boga', u kojoj se prepliću moralna tupost, bezosjećajnost, socijalna neosjetljivost, tržišni individualizam, nasilje, ovisnost o videoigricama, razne dijagnoze i antidepresivi, posvemašnji manjak čvrstih vrijednost i dezorijentiranost u Europi 'bolesnoj od liberalizma', kojom 'vladaju gangsteri', ne mogu ili ne žele vidjeti ni roditelji, ni profesori, ni institucije, a ni društvo u cjelini. Međutim, oni su tu – 'luzeri', 'degenereci', 'rođeni ubojice', 'diktatori vlastitog života', 'nevjernici', 'dezerteri', 'individualci', 'cinični egzistencijalisti' i 'realistični idealisti' koji mrze toleranciju, jednakost i multikulturalnost. Njih pokreću mržnja, profit, amoralnost, prezir prema kulturi i tradicionalnim vrijednostima. Oni su nasilni jer vape za time da ih se primijeti.

U predstavi su najporaznije scene nasilja i robovskog podčinjavanja te prizori u kojima mladi ubojice i samoubojice krajnje racionalno, emocionalno distancirano i zaokruženo obrazlažu svoje monstruozne činove. Te ispovijesti nisu izmišljene. One su stvarne, preuzete iz Bifove knjige 'Heroji', i stoga još razornije djeluju na gledatelje. Mladi, tek diplomirani glumci ili još studenti - Boris Barukčić, Lucija Dujmović, Ivana Gulin, Ugo Korani, Ivan Pašalić i Bernard Tomić - bili su najuvjerljiviji upravo u tom dijelu komada, pokazavši da se mogu nositi i s Bifovim nimalo lakim tekstom i sa Šeparovićevim zahtjevnim glumačkim zadatkom te nimalo optimističnim viđenjem stvarnosti.

Osim odgojem i obrazovanjem, predstava se bavi temom konformizma, kao i odnosom generacija – one sredovječne koja vodi škole i države i one koja će tek preuzeti vlast - te suptilno uspoređuje Von Horvathovo vrijeme, kad se uspinjao nacizam i kad je totalitarizam gutao pojedinca, i našu 2019. godinu, kad dio prekarijata gladuje i grca u dužničkom ropstvu, a brutalni ljudožderski kapitalizam zatire sva socijalna prava i otuđuje roditelje od njihove djece. Pita tko je kriv za slučaj Andersa Breivika, koji je 2011. ubio 69 adolescenata na otoku Utoyi, za gubljenje orijentira ljudi u današnjem svijetu, za uspon neonacizma, odnosno, u hrvatskom slučaju, neoustaštva među mladima, za društveni darvinizam koji nas uči da ne prežemo ni od čega. Je li išta ostalo od Europe i njenih proklamiranih vrijednosti kao što su humanizam, tolerancija, multikulturalnost, jednakost i pravda? Koliko je nadiruća ultradesnica, koja prepolovljuje Europu na dva dijela po imaginarnoj granici od Poljske do Hrvatske, 'kriva' za formiranje 'mladeži bez Boga'? Koliko je tome pridonio liberalni kapitalizam te njegov dehumanizirajući okvir? A koliko kućni odgoj?

To su samo neka od pitanja koja postavlja ova iznimno društveno angažirana predstava, koja bi trebala postati obvezno dramsko štivo ne samo za tinejdžere i adolescente, nego i za sve roditelje, profesore, pedagoge, psihologe i ministre, da se zapitaju jesu li učinili baš sve da se ne dogodi 'mladež bez Boga'.