Satiričko kazalište Kerempuh s novom se predstavom 'Raspad sistema' u dinamičnoj režiji glumca Borka Perića i preciznoj dramaturgiji Dore Delbianco udaljilo od opakih političkih satira, kojim je taj teatar u zadnje dvije, tri godine postao iznimno zanimljiv i provokativan, i odalo počast slapstick komediji.

Predstava 'Raspad sistema' je premijerno izvedena u nedjelju navečer, a publika ju je ispratila sa zadovoljnim pljeskom, premda je dio bio razočaran. Bila je najvljivana kao komad koji omogućuje gledateljima da u formi 'teatra u teatru' prate propast jedne predstave i komičnu dekonstrukciju kazališnog čina. Također i kao svojevrsni hommage čuvenoj 'Mišolovki' Agathe Christie.

Nastala je prema velikom londonskom hitu 'The Play That Goes Wrong', koji je osvojio nekoliko nagrada, između ostalih i Oliviera. Tekst su napisali Henry Levis, Jonathan Sayer i Henry Shields, tek završeni glumci Londonske akademije za glazbu i dramsku umjetnost, i u prvoj verziji zvao se 'Ubojstvo prije Božića'. Tekst je praizveden 2008. godine u nekom londonskom pubu u produkciji njihove novoosnovane trupe Mischief Theater, a komad je zatim u rujnu 2014. godine dospio na londonski West End. Izvođen je diljem svijeta, čak i na Broadwayu gdje je doživio više od 500 izvedbi.

Prije nego što predstava počne, glumac Kerempuha, odnosno operater svijetla i zvuka (Josip Brakus), unezvjereno trčkara među publikom, koja ostavlja kapute na garderobi, pitajući ih jesu li vidjeli izgubljenog, malog psa, a zatim i CD ACDC. Ulaskom u dvoranu vidimo zadnje pripreme, kamin stalno pada i inspicijentica (Ana Maras Harmander) ga pokušava ponovno namjestiti. Zatim na scenu izlazi meštar ceremonije – redatelj (Hrvoje Kečkeš), koji se predstavlja kao predsjednik Kazališnog vijeća Kerempuha i obraćajući se članovima žirija Nagrade hrvatskog glumišta raspreda o prethodnim predstavama, kazališnoj situaciji itd., te najavljuje komad 'Ubojstvo u Haversham Manoru'. I lakrdija počinje!

Zaplet je tipičan: mlad i bogat Charles Haversham nađen je mrtav na svom kauču na dan zaruka. Lokalni inspektor Carter okuplja sve osumnjičene s imanja, kao i prijatelje, i u maniri klasičnog trilera pokušava rasvijetliti zločin i otkriti ubojicu. Kako istraga odmiče otkriva se da je Charlesova zaručnica bila u ljubavnoj vezi sa Charleosvim bratom Cecilom. Također se jasno vidi da je žrtva ubojstva zapravo živa – on puže, gmiže i sl. Međutim, istraga tu staje, nema daljnjeg zapleta i sve što može krene u krivo, naopako, do krajnje apsurdnih situacija, koje više nisu smiješne nego postaju zamorne.

Glumce pogađa niz nepogoda, primjerice, netko stane na tobože mrtvo Charlesovo tijelo, no on mora prigušiti vrisak, padaju rekviziti sa zidova poput slika i vrata na glumce, piju razređivač s plutonijem koji potom ispljunu iz usta, uruši se pod u radnoj sobi.... Razbijaju se karakteri likova, koji pogrešno izgovaraju razne sintagme, primjerice, kažu 'piti bijeli duh' umjesto piti whiskey', zatim u ulogu zaručnice Florence, koja se onesvijestila, uskače druga gumica, koja se pak povratkom originalne izvođačice ne želi maknuti sa scene, potom tu istu Florence zatvaraju u stari djedov sat, a glumac u jednoj sceni tobože zaboravlja tekst te ponavlja repliku što uzrokuje ponavljanje cijele dijaloške sekvence nekoliko puta. I tako dalje. Nepogode se sve više gomilaju i ubrzavaju, sve ide naopako, pretjerano je i izmiče kontroli, stvara se totalni kaos, a vrhunac ludorije događa se na kraju predstave, u konačnoj katastrofi, kada se cijela perfektno kičasta scenografija Branka Lepena ruši i pada na pozornicu čime se odaje referira na poznatu scenu iz filma Bustera Keatona 'Steamboat Bill, Jr' iz 1928. godine.

Glumac Borko Perić je ovom predstavom debitirao kao redatelj. On se u postavljanju tog komada prvenstveno oslanja na slapstick komedije, no primjetni su i elementi stand-up komedije, ironije i autoironije do busterkitonovskog i montipajtonovskog humora. Perić na neki način koreografira scene u kojima glumci, uz pomoć koreografkinje Tihane Strmečki, ponavljaju gegove i šale do unedogled, stvarajući brzu i dinamičnu, blentavu repetativnu slapstick farsu, anarhičnu fizičku komediju brzog tempa, sveopće zbrke i kaosa na sceni, te vratolomnih, pa čak na trenutke i cirkusantskih akcija.

Međutim, sve to isparava iz glave odmah nakon završetka. Humor je naravno subjektivne prirode, a u ovom slučaju temelji se na niskobudžetnim šalama, forama i gegovima poput snježne oluje koju predstavlja sitno isjeckani papir, što se nazire kroz prozorsko staklo, ili navlačenje raskrečene glumice kroz prozor dok joj noge zapinju o okvir, jedne će nasmijati, a druge ubiti u pojam neinventivnošću i neduhovitošću. Valja reći da je taj tip humora imanentan engleskom originalu te da će oni koji vole zasigurno uživati i u predstavi, a ostalima može nakon pola sata postati dosadno. U svakom slučaju, Borko Perić je to dobro složio i zaokružio, pa sad čekamo neki drugi naslov u koji će moći pokazati ima li talenta i za nešto drugo osim za slapstick.

No publika može uživati u sjajnoj izvedbi Kerempuhovih glumaca, koji su iskazali izniman trud i energiju, pokazavši da uživaju u zajedničkoj suigri. Likove su gradili na širokom dijapazonu gegova, poznatih iz nijemih filmova, od kolutanja očima, mahanja rukama i glavama preko mačevanja do zahtjevnih interpretativnih bravura, koje su bile na granici groteske i karikature, a negdje i akrobatike.

Uz standarno sjajnih Hrvoja Kečkeša i Nikše Butijera, posebno se istakla Anita Matić Delić kao Florence Colleymoore, koja u maniru iskarikirane i ironizirane famme fatale igra vamp zaručnicu tzv. leša. Matija Šakoranja u ulogama Cecila Havershama, malog, suhog Charlievog brata, i vrtlara Arthura bio je odličan, a zanimljiv doprinos dala je i Ana Maras Harmander, koja je na početku igrala scensku radnicu, a kasnije je u ulozi Florence, koju je spletom okolnosti preuzela, pokazala smisao za komiku.

Predstavu je trebalo skratiti barem pola sata i izbaciti pauzu. Ponavljanje apsurdno nesretnih i potpuno nerealnih događaja koje pogađaju glumce postaje nakon sat vremena naporno i zapravo se glumci, usprkos stalnom lakrdijanju, moraju boriti za pozornost. Skraćivanjem, predstava ne bi izgubila ništa bitno, ali bi puno dobila.