Predstava 'Bakhe' premijerno je izvedena u režiji Lenke Udovički potkraj srpnja prošle godine na Tvrđavi Minor na Malom Brijunu u koprodukciji Kazališta Ulysses i Zagrebačkog kazališta mladih, a sada je doživjela i zagrebačku premijeru u ZKM-u gdje će postati dio redovnog repertoara.

Predstava je zanimljiva zbog tri razloga: prvo, redateljica Lenka Udovički u suradnji s dramaturginjom Željkom Udovičić donijela je novu, suvremenu, žensku interpretaciju te brutalne Euripidove drame; drugo, u javnosti je postavljeno pitanje o tome jesu li doista najvažniji razum i racionalno poimanje svijeta, a treće, tim su potezom ZKM i Kazalište Ulysses ukazali na potencijalni model kojim bi se skupim ljetnim predstavama produžio život na kontinentu, što nije zanemarivo u vrijeme kada ima sve manje novca za kulturu.

Polazeći od Euripidovog originala u kojem autor tematizira stravično nasilje – čedomorstvo i sukob između kralja Tebe Penteja i boga Dioniza, odnosno sukob između dva principa - muškog i ženskog, redateljica Lenka Udovički iz psihološke pozicije analizira odnos razuma i osjećaja tijekom stoljeća, tj. dviju suprotstavljenih strana ljudske prirode – racionalne i civilizirane s jedne, i instinktivne s druge strane. Pritom ide korak dalje i propitujući marginalnu poziciju žena i muško-ženskih odnosa istražuje politički patrijarhat i civilizaciju koja počiva na muškoj kulturi, kontroli i odricanju od nagona, koja traje još od Euripidovog vremena sve do danas.

Da bi tu svoju viziju dosljedno prikazala, redateljica je sve uloge dodijelila glumicama što je novost u odnosu na original. Naime, u grčkom teatru u Euripidovo vrijeme sve uloge tumačili su muškarci, jer su u atenskom društvu žene, kao i robovi, usprkos uspostavljenoj demokraciji, bile u iznimno podređenom i obespravljenom položaju. Takvom podjelom potencira se važnost i snaga žena u današnjem društvu i na neki način polemizira s aktualnom situacijom, kada se žene na valu neokonzervativnog vala ponovno pokušavaju gurnuti u drugi plan.

Dioniz ili Bakho je bog vina, plodnosti, ekstaze i kazališta, sin boga Zeusa i smrtne Semele, kćeri tebanskog kralja Kadma, koji kod Euripida predstavlja instinktivnu stranu ljudske prirode, dok Pentej utjelovljuje suprotno načelo razuma, reda, logike i strukture. U mitu na kojemu Euripid zasniva svoju tragediju 'Bakhe', Dioniz dolazi u rodnu Tebu da bi postao priznat kao bog. Kako bi demonstrirao svoju moć, opčini sve žene i odvlači ih u šumu gdje se oslobađaju od potisnutih nagona i prepuštaju ekstatičnom plesu i seksualnim nagnima te postaju njegove divlje, pijane, orgijastične svećenice – bakhe.

Međutim, Dionizu se suprotstavi Pentej, vladar Tebe, koji ipak pada pod njegove čari i dopušta biti nagovoren da se i sam preodjene u ženu i pođe u goru. Tamo ga žene u mahnitosti razderu, a njegova vlastita majka Agava nabija sinovljevu glavu na kolac misleći da je lavlja. Kad dođe k sebi, prepoznaje sina i shvati da ju je stigla božja kazna.

Predstava se temelji na kombinaciji originalnog Euripidova djela i tekstova nastalih na grupnim psihoanalitičkim seansama, toliko tipičnim za moderna kapitalistička društva, na kojima je važnu ulogu odigrao psihoanalitičar Stanislav Matačić. U jednoj takvoj seansi zatičemo 12 klijentica u polukrugu - Lucija Barišić, Hrvojka Begović, Katarina Bistrović Darvaš, Senka Bulić, Jelena Graovac, Ivana Krizmanić, Dubravka Miletić, Milica Manojlović, Barbara Prpić, Dora Polić Vitez, Urša Raukar i Lucija Šerbedžija - koje se međusobno upoznaju, a zatim postepeno razotkrivaju publici, postajući sve otvorenije, raskalašenije i gnjevnije u iznošenju svojih intimnih strahova, dilema i problema u nemilosrdnom kapitalističkom svijetu.

Ti problemi variraju od običnih, svakodnevnih strepnji poput gnjeva prema vozačima koji preziru žene za volanom i iskazivanja nemoći pred rotvajlerima bez uzice do ozbiljnih strahova od nasilnih supruga, majčinstva i gubitka razuma, a svima je zajedničko traženje izlaza iz tog patrijarhalnog svijeta u kojem dominira muški princip - racionalnost, red i rat, i u kojem je nedopustivo izgubiti kontrolu i pokazati slabost i emocije.

Potom izvođačice na svom putu oslobađanja pred ogledalima, sjedeći za dugačkim stolom i stavljajući bijele i crne muške brade, parodiraju tipične muške uloge, kao i sve socijalne klišeje koje donose te uloge, a zatim u drugom dijelu predstave ulaze u mitski svijet Euripidovih 'Bakhi'. A tamo na minimalističkoj sceni, uz plesne sekvence Staše Zurovca i zavodljivu glazbu Nigela Osborna (snimljeni su moždani valovi izvođačica) bakantice mijenajju uloge, postajući na trenutak Pentejeve vojnikinje, čas poslije Dionizove plesne sljedbenice, a zatim i osvetnice. Miješaju se prošlost i sadašnjost, realno i mitsko, praiskonsko i suvremeno, individualno i kolektivno, a odgovor nije nimalo optimističan. To na samom kraju sugerira sam Dioniz, odjeven u dugu haljinu na kojoj se naziru brendovi multinacionalnih kompanija (Playboy, Apple i McDonalds): danas, u neoliberalnom kapitalizmu, vladaju trgovina i profit, što je daleko od dionizijske slobode što pak znači da se pozicija žene, kao i ženska percepcija svoga 'ja' nisu puno promijenili, a kako stvari stoje, niti neće.

Može se reći da su 'Bakhe' zahtjevna predstava složene i višeslojne strukture u kojoj možemo razaznati uvjetno rečeno tri dijela, a u njoj je najzanimljivije stavljanje poznatog antičkog sukoba između apolonskog i dionizijskog, odnosno razumnog i emocionalnog, u korelaciju s današnjim vremena i njegovo pretvaranje u žensku borbu protiv nametnutih i samonametnutih zabrana.

Također, vrlo su uvjerljive i višeznačne duhovite slike sa psihijatrijske seanse, koje oslikavaju vječne probleme ženskih egzistencija. Međutim, u drugom dijelu predstava je ponešto razvučena i na trenutke je bilo teško pohvatati sva značenja i simboliku što je osjetila i publika koja je pristojnim pljeskom ispratila izvođačice.

Cjelini predstave uvelike pridonose dojmljive glumačke kreacije glumica, koje s lakoćom interpretiraju suvremene žene i raspojasane bakantice. Posebno su se istaknule Katarina Bistrović Darvaš u ulozi zaigranog i lakonogog Dioniza, Ivana Krizmanić kao moćni i beskompromisni Pentej, Dubravka Miletić kao slomljeni Kadmo, Lucija Šerbedžija kao Tiresija, te Senka Bulić kao očajna Agava. No i Urša Raukar kao psihijatrica, te ostale glumice u ulogama bakantica, odnosno, žena na psihoterapiji - Lucija Barišić, Hrvojka Begović, Milica Manojlović, Dora Polić Vitez, Barbara Prpić i Anđela Ramljak – ravnopravno su pridonijele predstavi koja zapravo veliča žensku snagu i svijet emocija te na neki način poziva na pobunu ne samo protiv patrijarhalnog kapitalizma i njegovih dogmi nego i protiv civilizacije u kojoj dominiraju racio i potiskivanje emocija.