Na dan kad počinje ovogodišnji festival Queer Zagreb, njegov programski direktor govori o devet godina festivala duginih boja koji plesom, kazalištem, performansom i filmom slavi različitost, ali i o Perforacijama, regionalnom izvedbenom okupljanju nastalom 'u istoj kuhinji', koje je ove godine uspjelo dobaciti čak do New Yorka
Što je Queer uspio u domaćim okvirima učiniti svojim dosadašnjim izdanjima, i na umjetničkom i na aktivističkom planu?
Inzistiranjem na umjetnički relevantnom programu te na vidljivosti tog programa, Queer je uspio u Hrvatskoj i mnogo šire stvoriti reputaciju festivala zanimljivog selekcijskog sklopa, koji je apsolutno u odmaku od uobičajenih kanona festivalskih krugova iako ponekad neka od, nazovimo ih tako, marketinški lakših imena nađu svoje mjesto kod nas. No kontekst u koji onda te eventualno prepoznatljivije umjetnike dovodimo i njihov odnos s ostatkom programa čini mi se za njih vrednijim od gostovanja na drugim festivalima. Mislim da je Queer poznat po cjelini svog programa kojim je uspio izgraditi povjerenje. U tim okvirima i njegova beskompromisna aktivistička priroda izlazi na vidjelo u punom sjaju.
Queer Zagreb od samih početaka zamišljen je kao multidisciplinarni i poližanrovski festival s razumljivo snažnom aktivističkom komponentom. Je li po takvom konceptu bio pomalo i jedinstven?
Još smo jedan od tek nekolicine sličnih festivala jer se ovim temama i estetikama bavimo ne samo kroz film. Filmskih LGBT festivala ima u svakom većem gradu u svijetu. No primjećujem da su se i takvi u posljednje vrijeme sve više počeli širiti i samoprozivati se queer, što je za mnoge umjetničke inicijative mnogo jednostavniji i dugoročno točniji pojam. Aktivistička komponenta dolazi s teritorijem i to doslovno – s hrvatskim teritorijem. Naime, postoji interes da se koncept i program Queer Zagreba predstavi u Berlinu, Amsterdamu i New Yorku i to su sigurno gradovi u kojima bi u prvi plan izbila umjetnička dimenzija festivala, a i ti pozivi nisu uslijedili inspirirani aktivističkim dosezima festivala u Hrvatskoj. Specifičnost domaće i regionalne situacije čini naš festival utoliko zanimljivijim.
Ove godine ostajete na takozvanim manjim formama. Koliko se estetski prostirete?
Program je vjerojatno proteklih godina većinom i bio sazdan od manjih formi, što je posljedica 'zadatosti teme', odnosno često izrazito osobnim i autoidentificirajućim pristupom sadržaju umjetnika, ali i zadatosti troškovnika. Što ne znači da nije bilo i većih predstava. Estetski smo zapravo mnogo slobodniji, pa tako i ovogodišnji festival ima raspon od minimalističkog hipnotičkog plesnog pokreta, kazališta utopljenog u meditativnost odsutnosti interakcije s publikom do ekstravagantnog i ekscesnog izražaja.
Istodobno s radom na Queeru, pokrenuli ste i Perforacije, također festival 'široka spektra' s još većim ambicijama, koje su okrunjene i njujorškim izdanjem. Koliko su Perforacije i Queer Zagreb povezani, kad im se program već dosta poklapa?
Perforacije su nastale iz iste kuhinje, odnosno iz istog festivalskog iskustva – otuda i interes za estetiku, forme i formate koji daju naslutiti jedinstvo tog iskustva – bez obzira na različitost ciljeva. S obzirom na tek tri 'zajednička' imena, a to su Ivo Dimchev, Željko Zorica i Ivica Buljan, mislim da selektorska povezanost obaju festivala stvara neosnovan dojam programskog preklapanja većeg nego što ono zapravo jest. A zapravo govori o prepoznatljivosti programskog i estetskog rukopisa.
Koliko se podudaraju kodovi razumijevanja između onoga što su Perforacije u New Yorku ponudile i onoga što je američka publika očekivala, pa onda možda i dobila?
Održavanje Perforacija u New Yorku zvuči kao velik uspjeh samo po sebi. No ako znamo da je festival izazvao zanimanje njujorške publike, medija, producenata i direktora raznih kazališta, onda je jasno da je otvoren prostor dijaloga u kojem ćemo drugi put, kad ga bude, moći nastaviti ovu komunikaciju. Američka publika je dobila snažne izvedbe, energično i sirovo uvjerenje u scenski prostor kao prostor promišljanja, eksperimentiranja i protesta. Zapravo, govoreći o balkanskoj stvarnosti u teatru u New Yorku, govorili smo, vjerojatno još iskrenije, i o američkoj stvarnosti.
Godi li Vam svojevrsna funkcija kustosa za Balkan i regiju, čovjeka preko kojeg već sad, a mogla bi i sve više, na Zapad dolazi umjetnost s ovih područja?
Raditi festival kao što su Perforacije podrazumijeva prepoznavanje kreativnih umjetničkih impulsa, osobni interes i inspiraciju njima, te stvaranje i potenciranje mogućnosti da se onda što veći broj ljudi tim impulsima 'zarazi'. Bez obzira na to održava li se festival u Zagrebu, Rijeci, Dubrovniku ili New Yorku. Vidim to u načelu kao što propusniji, a ne stopirajući proces, i u tome vidim snagu, unatoč tome što takav pristup vjerojatno nije u potpunoj sinergiji s načelima kuriranja ili ustaljenom filozofijom tog posla.
Najavili ste da bi sljedeći iskorak Perforacija trebao ići u smjeru Zapadne Europe? Ponovno neki veliki grad? Koliko se program treba, može ili mora redefinirati ovisno o kontekstu u kojem se odvija?
Perforacije se u veljači i ožujku 2012. godine održavaju u Le Quartzu, Scene Nationale de Brest. Nije velik grad, ali sasvim sigurno jedno od referentnih točaka francuske i europske scene jer je u tom teatru nastao poznati festival Les Antipodes. Le Quartz sljedeće godine umjesto Antipodesa pokreće novi festival kojeg sam koselektor i vjerujem da će biti odlično mjesto za eksperiment s domaćom i regionalnom scenom, kako francuskom, tako i ovom ovdje. Jesen 2012. bit će i sezona Hrvatske u Francuskoj, pa ćemo naš program zapravo biti žestoki aperitiv onome što će tek slijediti.
Što, kao direktor programa, izdvajate kao 'nepropustivo' na ovogodišnjem Queeru?
Kad festival može zadovoljiti toliko različitih afiniteta, to je najteže pitanje. Preporučio bih ipak talijanski segment, nastup skupina Sineglossa, Plumes dans la tete i Ricci/Forte, ali ne smije se zaobići ni plesnu praizvedbu 'Joseph' kojom otvaramo festival te španjolsku predstavu 'Žena sa suzom'.
