Na tportalov književni natječaj roman 'Jane Perkanova' prijavila je izdavačka kuća Znanje, a u prijavi je u kućici 'kontakt autora' navedeno ime Mirjane Smažil-Pejaković koja zastupa osobu pod pseudonimom Ana Bako. Kad je žiri nagrade roman@tportal.hr uvrstio roman Ane Bako u finale književne nagrade, kontaktirali smo zastupnicu Mirjanu Smažil-Pejaković kako bi nas spojila s autorom ili autoricom radi intervjua. Posredovanjem Mirjane Smažil-Pejaković, kojoj je to također umjetničko ime, a pravo ime joj je Mirjana Pejaković-Kočan, dobili smo mogućnost napraviti intervju s Anom Bako putem e-maila. U videoprilogu pogledajte što o svojoj ulozi u promociji ovog romana govori Mirjana Smažil-Pejaković, odnosno Mirjana Pejaković-Kočan, a u produžetku pročitajte intervju s Anom Bako.

Ako ga pročitate, roman će vam se sam predstaviti. Neki kojima se već predstavio vide ga kao avanturistički roman, drugi kao ispovijed ili auditivnu epistolu, treći kao stvarnosnu prozu (non-fiction), četvrti kao klasičan roman (životopis od rođenja do smrti), peti nalaze 'smijeh i suze'… A možda roman sve to zapravo glumi, ima neku ulogu?! (Eto par rečenica, to jest - njih dvije!)

Tko ste, jeste li ranije pisali i objavljivali knjige, jeste li muško ili žensko?

Odgovor na ovo pitanje vjerodostojno je predočen već u uvodnome poglavlju romana.

Namjeravate li otkriti svoj stvarni identitet, odnosno kada to namjeravate učiniti i pod kojim okolnostima?

Namjeravam, moguće, ako mi i kada mi okolnosti budu odgovarale. Dok tih okolnosti još nema, ne mogu ni znati koje su.

Je li vas iznenadio ulazak među finaliste književne nagrade roman@tportal.hr? Što ste prvo pomislili kad ste dobiti informaciju o izboru?

Ne kaže li se 'ništa vas ne smije iznenaditi'?! Pomislila sam: ako je popis pet izabranih prema abecednome redu autora, onda je prvo 'Bako', a onda 'Bauer', a ne kako piše, pomislila sam 'opet muškarac (pred)vodi (nas) 'kokice'' , pomislila sam 'nijednu od tih spisateljica ne poznajem, a ni njihovo pisanje, kao ni one moje'; u Hrvatskoj ionako mnogo više njih nešto piše negoli ih išta čita, uključivši i mene itd.

Zašto ste odlučili objaviti roman pod pseudonimom? Jesu li razlozi u temama kojima se roman bavi ili se tiču vas kao autora i vašeg imena, straha od javnog istupa?

Ništa od toga u vašim pitanjima nije istina. A što jest istina? Sam Bog zna, ako zna.

Jeste li mlada djevojka iz Konavala o kojoj priča zastupnica gospođa Mirjana Smažil-Pejaković?

Zahvalna sam gospođi Smažil Pejaković, mnogo je dobra uradila za mene, preciznije - za Janu! Jane je, nesretna, to i zaslužila. A Vaše pitanje potiče protupitanje: zanima li Vas moj roman ili štogod za danas prevladavajući žuti tisak?

Kada ste odlučili napisati roman 'Jane Perkanova' i što vas je inspiriralo?

Kada, kako i zašto, još i tko i što - sve Vam je to objašnjeno u prvom te dodatno u završnom poglavlju 'Jasne Perkanove'. Pročitate li njezinu priču, znat ćete što me nadahnulo da je napišem.

Urednik u Znanju Tomislav Zagoda kazao je u intervjuu Večernjem listu da je roman 'Jane Perkanova' rađen prema autentičnom tonskom zapisu. Možete li potvrditi radi li se o autentičnom dokumentarnom materijalu?

'Autentičan tonski zapis', 'autentičnom tonskom materijalu' – ne čini li Vam se da je to zapravo policijsko-isljednički rječnik? Naravno da je sve u mome romanu vjerodostojno, istinito ili autentično, kako Vi kažete, 'da potječe od onoga kome se pripisuje', kako je Vaš izraz objašnjen u Klaićevu rječniku. Da nije tako, zar bi moglo dospjeti među izabrane?!

Što vas je nagnalo da u romanu stvorite crno-bijelu sliku društvene situacije te može li se roman čitati kao metafora 'sirove balkanske opscenosti', kako tvrdi gospodin Zagoda?

Ja ne vidim nigdje ništa crno-bijelo niti je išta takvo u 'Jani Perkanovoj' napisano. Glavna protagonistica, to jest Jane Parkanova, osoba je miješane krvi (hrvatsko-srpsko-crnogorske, odnosno katoličko-pravoslavne), priprosto kazano – ima i pozitivnih Srba i Crnogoraca i negativnih Hrvata, ali i obratno. Npr. oficir inače zločinačke JNA Žika Manojlović, Srbin, koji je u romanu duša od čovjeka te je Janin i Perkanov kum, ili mala prljava, ali u duši čista crnogorska čobančica Štetka, dok je Perkanova majka, inače Hrvatica i katolkinja, sebična, netrpeljiva i zla. Naravno da svi oni imaju i drukčijih, boljih, odnosno lošijih osobina, no nije riječ o psihološkom romanu, da bi to tu bilo važno. Ljudi se pokazuju kakvima se već pokazuju u prigodama u kojima se zatiču. Ni 'društvena situacija' nije samo crno-bijela, ali da je šovinizam i agresija, silovanje i palež, netrpeljivost i vjerska isključivost jedno, a obrana domovine i tolerancija drukčijega posve drugo – to svi znamo. U šovinističkim paležima, npr. onim nedavnim u Konavlima, nema ničeg 'bijelog', ako na kiši ne pobijeli inače sivi pepeo na mjestu izgorjelih kuća i protjeranih ljudi. Htio - ne htio, roman 'Jane Perkanova' nas i na to podsjeća, a onima kojima se ne sviđa razlučiti zločince od žrtava, možda je to nešto 'crno-bijelo', pa im (njima!) to ne valja?! Ili im trenutno smeta na 'putu u Europu'? Svaki čitač u svakom romanu nalazi ono što može naći, takav kakav već jest (čitač, ne roman!). Inače, gospodin Zagoda, urednik u Znanju, u spomenutom razgovoru o 'Jani Perkanovoj' predstavio se kao pametan, dobronamjeran i vrlo obrazovan književni prosuditelj, makar se meni tako čini.

U romanu opis homoseksualnog odnosa Pavice i njezine prijateljice može se okarakterizirati kao homofoban, ako sudimo prema stavu Ane Bako u uvodnom dijelu romana. Molim vas pojasnite takav stav.

'Opis homoseksualnog odnosa Pavice i njezine prijateljice', kažete, 'opis'? Gdje ste to našli? Ja se toga ne sjećam. 'Odnos', istina, postoji, ali nema nekih deskripcija. A što Vam ima značiti to 'homofoban'? Da mrzim ljude ili da ih se bojim ako nisam lezbijka? Da sam već time sumnjiva? Ili da sam 'crna' i da mi se crno piše te da sam 'homofobna' ako sam seksualno normalna? Ne čini li Vam se da Vaša pitanja, tako uobličena, dolaze iz podosta pomaknutog svjetonazora i iz ozračja već napomenutoga žutoga tiska i današnjega vulgarnoga konzumerizma? (To je moj stav, jasno objašnjen, nadam se.)

Koji je cilj romana, što ste kao autor/ica htjeli prenijeti svojim romanom?

Cilj svakoga romana je – ako je napisan – da bude objavljen pa čitan i preporučan drugima na čitanje, zapamćen, proučavan što je dulje moguće. A, 'što sam kao autorica htjela prenijeti'? Imam uska ramena, slabašne ruke i nikakvo prenošenje me baš ne oduševljava, čak ni prenošenje tanjura za stola u slivnik, ali, eto – to je svakidanje… Ah, da, 'kao autorica'!? 'Kao autorica', ja sam svoje obavila, sad Vi možete prenijeti drugima što ste pročitali. Bolje, prenesite im moju molbu da i sami pročitaju 'Janu Perkanovu'! Hvala.

U romanu Ana Bako, prema savjetu svog profesora, ne izbacuje dijelove svjedočenja prema kojem sve strahote koje je Jane prošla pretpostavljaju politički kontekst, odnosno stvaranje 'Velike Srbije'. Koliko to korespondira sa stvarnošću?

Vi mene pitate 'koliko stvaranje Velike Srbije korespondira sa stvarnošću'? Zar Vi to još ne vidite? Tipična ste Hrvatica ili tipična Europejka ako Vam to još nije jasno. (Neću Vas, kao Vi mene, pitati jeste li 'muško ili žensko', to je ipak intima.). 'Velika Srbija' ( usred Zagreba, napisana tako u navodnicima!) - koliko to korespondira sa stvarnosti? Nevjerojatno! Bit će Vam uskoro sve crno, ne samo 'pred očima', ako to ne vidite! A moguće i Vama i meni - i ako vidite. Zašto su zapalili tolike kuće u mome romanu, u Konavlima i drugdje? Zašto su došli 'oslobađati nas od ustaša' i tamo gdje ustaša nikada i nije bilo, kao ni njihove države, nego da na našoj zemlji naprave svoju Veliku Srbiju?! Ne optužujem Vas što to jasno ne vidite, ne vidi ni Europa. Ni Hitlera nije vidjela, pa ni kad je već bio prisvojio Austriju i osvojio Poljsku, a Velika Srbija je zasad sebi priključila tek polovicu Bosne! Krajinu nije uspjela, ni naše Konavle, makar zasad, ali radi se i na tome, intenzivno, koliko ja vidim. Rat nije prestao, iako doslovnog ubijanja više nema. Svašta se tu može vidjeti i pročitati, napisano je. Najnovije npr. 'Srpski Konavli i hrvatska kultura' itd. Ne vidim nikakve razlike između nacizma i velikosrpskog šovinizma. Vi moguće vidite da u ovome ima utjecaja 'mog profesora' iz romana, ima, priznajem; to je istina. Ni Janine strašne sudbine ne bi bilo da nije toga zla u našoj stvarnosti, a ni moga romana ne bi bilo. A u njemu, u romanu 'Jane Perkanova', može se uočiti gdje je izvorište i kakva je klica velikosrpskog šovinizma i mitomanskog nacionalizma, sličnog onom ustaškom, koji je i proizveo. 'Svako zlo za neko dobro', kažu Konavljani, a ja to ponavljam. Međutim, ako je Janina priča dobra, ma koliko da je puna lošeg, patnje, mržnje, isključivosti… To ipak ne može opravdati zlo koje se dogodilo, ali može ublažiti nam bol. Mene je ipak zanimalo najprije to: bol i patnja pojedinca, sudbina, nesretne Jane, kad sam je već otkrila, postojeća strahotna ljudska priča u vrtlogu općega ludila.