Andrei Buči ovo nije prvi rodeo. Prije serijala 'Stani na otoku' snimila je još dva putopisna serijala s 'krstarenjem' hrvatskim regijama i idejom 'upoznaj domovinu da bi je više volio' u podlozi. Bili su to 'Stani u Lici' i 'Stani u Zagorju', u kojima je s ekipom plužila po manje ili više poznatim (više ovim manje) dijelovima tih dviju hrvatskih regija i sva tri puta - u prethodnim serijalima i u ovom otočnom - vodila se sličnim principom. Odabirući neka mjesta posebne ljepote, neka specifična po kakvoj prirodnoj, kulturnoj ili naprosto životnoj karakteristici, družila bi se s onima koji žive u njima, osobno uronila u taj kraj i onda nam ispričala kako joj je bilo i što je tamo tako super da je to odlučila snimiti. Bez puno komplikacija. Više kao neki unaprijeđeni turist s (mnogo) većim resursima za snimanje dojmova negoli kao ambiciozan putopisac. I to je uvijek bilo simpatično.

Iako je skroz nezahvalno vući paralele ili uspoređivati, ovaj zadnji, otočni serijal - u sklopu kojega nas očekuju još tri epizode (Lastovo, Mljet i Susak) - nekako je ipak najefektniji. Kako i ne bi bio? Plavo more, zeleni borovi, uzdignute hridi na pučini, starinska plovila, čiče s kartama za briškulu na rivi, fenomenalna spiza uz samo sidrište jedrilice... Ponekad snimajući prizore kao s (nešto ipak manje uobičajenih) turističkih razglednica, a ponekad se nalazeći u situacijama kao povjerenik Mesnjak u romanu Renata Baretića, Andrea Buča i njezina ekipa proveli su nas kroz divno, ljetno, gotovo bajkovito krstarenje po hrvatskim otocima, o kakvom gotovo svaki stanovnik ove zemlje sanja još od osnovne škole, kada su nas profesori zemljopisa podučavali bogatstvima naše najrazvedenije i najljepše obale na svijetu.

Serijal je, da ponovim, uglavnom bajkovit. U njemu se, u razgovoru sa stanovnicima, govori i o težim aspektima otočnog života, kao što su oni kad isploviš sa svojeg matičnog otoka u Split pa se ne možeš vratiti kući tri dana jer puše neki opak vjetar i nitko se normalan ne usudi otploviti do njega - no naglasak je ipak na pozitivi, ljepoti i blagodatima života na otoku. Premda bi, naravno, u svrhu poboljšanja života na takvim mjestima, javna televizija morala govoriti i o teškoćama s kojima se susreću stanovnici otoka, ovo nije ta priča i ne mora ni biti. Ovdje se podvlači koliko su otoci lijepi, da je život na njima moguć i da nije zamro, kao što se to možda čini nekim kontinentalcima. No koliko god slavio hrabre i neobične, šarmantne i pristupačne žitelje hrvatskih otoka, ovo je ipak serijal koji vas ne poziva toliko da dođete živjeti na otoke, nego da ih dođete posjetiti, i to u njihovu rajskom izdanju - ljeti.

I nema u tome ničeg lošeg. Andrea Buča svojim se osobnim pristupom, pronalaženjem autentičnih i posebnih ljudi, lokacija i aktivnosti brine da sve to ne bude tek turistička razglednica, premda na momente može tako izgledati. Ne bježi ni od toga da u snimkama prikaže koliko je do nekih mjesta teško doći, kao kad 'umire' zbog uspona do svjetionika na Palagruži. No svim tim kombinacijama elemenata na kraju nastaje upravo onakav serijal kakvom bi javna televizija morala stremiti i kakav obuhvaća barem dvije njezine funkcije - onu obrazovnu i onu zabavnu. HTV zadnjih godina dosta igra na dokumentarce koji udaraju upravo u tu notu i to je dobro. Barem u jednom segmentu programa fino i pozitivno iskorištavaju jednu od svojih privilegija - da ne moraju igrati na utrživost svojih sadržaja. A 'Stani na otoku' jedan je od bisera upravo tog žanra.