Nekoliko je odličnih stvar u filmu 'Annihilation' Alexa Garlanda, koji je odnedavno postao dostupan putem Netflixa u Hrvatskoj, no jedna me, dok sam gledala ovaj neobičan film, posebno radovala. Gotovo cijela glavna glumačka ekipa - sve osobe do kojih nam tijekom filma može biti stalo - sastoji se od žena. Iako živimo u dvadeset prvom stoljeću, iako se cijeli napredan svijet kune da do žena drži jednako kao i do muškaraca, u filmu je ovakvo što rijetko. Mnogo je češća situacija da se žene prikazuju kao totalni objekti ili kao bića koja su redateljima i scenaristima totalna misterija pa ne znaju kako bi ih portretirali, koje bi im riječi stavili u usta i što bi uopće učinili sa ženskim likovima, osim da ih postave kao ljubavni interes muških. 'Annihilation' nije imao taj problem. Glavne su junakinje u ovom filmu žene, i pritom to čak niti nije predstavljeno aktivistički niti kao svjetsko čudo. Garland, a vjerojatno i Jeff VanderMeer, autor romana po kojem je snimljen film, jednostavno su zamislili (vjerojatno buduće) društvo u kojem je činjenica da ženska znanstveno-vojna ekspedicija ide u istraživanje nepoznatog fenomena - potpuno normalna i uobičajena stvar. I to je u priči ovoga filma super.

Film, osim toga, super izgleda, ima odličnu atmosferu i općenito sjajno funkcionira na razini onoga kada ga gledate, divite mu se i bojite ga se. Kada skupina od pet vojnih znanstvenica uđe u takozvani Shimmer, područje nastalo nakon udara omanjeg meteora u jedan svjetionik na Floridi u kojem zakoni zemaljske fizike, biologije, ljudskog računanja i osjećaja vremena, ljudskog pamćenja i logike - više ne vrijede - i vi ćete zajedno s njima osjetiti zbunjenost, dezorijentaciju, ali i mješavinu tjeskobe i ushićenja. Shimmer je svijet u kojem se ukazuju prekrasni prizori nemogućih biljaka i životinja, svijet maštovito izvitoperen kao u 'Alisi s druge strane ogledala', ali i svijet u kojem se zbivaju nezamislivi užasi, kao s druge strane svemira u 'Event Horizonu'.Nitko ne zna kako je i zašto nastao i što se zapravo u njemu zbiva, a većina ekspedicija koje su poslane da ga istraže nije se vratila.

Prvi koji se vratio iz Shimmera bio je suprug glavne junakinje Lene, koju glumi Natalie Portman. Dobro obučeni američki vojnik otišao je onamo i onda na 11 mjeseci nestao. Njegova supruga, ugledna znanstvenica i pofesorica biologije na jednom od najboljih američkih medicinskih fakulteta, nema pojma u kakvu je točno misiju otišao - osim da je bila tajna - ali zna da je nestao u akciji. Kada se ipak vrati, očito je da s njim nešto nije u redu. Lena ga vodi u bolnicu, no ubrzo i njega i nju prebacuju u poseban vojni kompleks, gdje joj objašnjavaju o čemu je zapravo riječ. Situaciju joj objašnjava glavna psihologinja u kompleksu - Dr. Ventress, koju glumi sjajna Jennifer Jason-Leigh i koja joj odmah i govori da za nekoliko dana kreće nova ekspedicija u Shimmer. Lena, koja također ima iskustva sa služenjem u vojsci, odlučuje poći s ekspedicijom u nepoznato.

E, sad. Kada ekspedicija uđe u Shimmer, film postaje sve ono sjajno što sam opisala u prethodnim odlomcima, ali u filmu počinju i problemi. Našim junakinjama ništa nije jasno - primjećuju da gube pamćenje o nekim nedavnim događajima, da ne znaju koliko je vremena prošlo otkad su ušle u Shimmer, a susreću se i s neobjašnjivim fenomenima. Zalazeći sve dublje u Shimmer, susreću se i s nevjerojatnim grozotama - kako u obliku mutiranih životinja, tako i u obliku uznemirujuće 'metastaziranih' posmrtnih ostataka svojih kolega koji su prije njih posjetili Shimmer. Nailaze i na videosnimku koja pokazuje što se dogodilo s nekima od njih.

Taj dio filma odlično funkcionira na razini horora - napetost, strah i tjeskoba izvrsno su dozirane, imaju odlične uzlazne i silazne putanje, čak i vrlo lijepo 'cure' u one dijelove u kojima se likovi dive šarolikoj prirodi oko sebe. Taj dio filma odlično funkcionira i kao vizualni spektakl jer Shimmer ima neke doista maštovite i prelijepe dijelove. No film u tom dijelu prestaje funkcionirati kao SF-drama jer sa svakim korakom gazi u sve više nejasnoća i bespotrebnih komplikacija, sve manje istražuje motivacije postupaka pojedinih likova, sve manje dopušta mogućnost bilo kakvog, pa makar i simboličnog rješenja tajne Shimmera i, sve u svemu, na kraju k'o fol gledatelju prepušta da si objasni rasplet.

Ova si je gledateljica taj rasplet protumačila kao: 'Alex Garland nije ni sam bio siguran što želi reći.' A to nije dobro.

U intervjuima koje je davao prije početka prikazivanja filma, Garland je rekao da je scenarij za film pisao prema prvom romanu iz trilogije Jeffa VanderMeera, ali ne tako da se strogo držao knjige, nego onako kako se sjećao priče. Tako je onda, kažu oni koji su čitali roman, žrtvom pao i narativni okvir Lenina dnevnika, ali i činjenica da se riječ 'annihilation', koja stoji u naslovu filma, koristi u vrlo značajne svrhe. Garland je to uredno potaracao i od priče koja je ionako ne sasvim objašnjena načinio stiliziranu zbrku. Jer kada se cijela priča očisti od prekrasno rascvalih biljaka koje ne bi trebale postojati, dvostrukih jelena koji elegantno skakuću po šumici, stravičnog medvjeda koji urla glasom osobe koju je raskomadao i kristala na plaži uz svjetionik - ostaje priča o tome kako su ljudi ušli u nešto što se zove Shimmer, većina u njemu izginula, a oni koji su se vratili na sva pitanja odgovorili: 'E, buraz, nemam blage veze'.

Nije da baš svako umjetničko djelo mora imati odgovor na pitanje 'što je pjesnik htio reći', ali bilo bi dobro da se barem može naslutiti zašto je pjesnik išta uopće počeo govoriti. Za 'Annihilation' ni to nije sigurno. Ali ima lijepih cvjetova i strašnih čudovišta. Pa sami prosudite želite li ga zbog toga gledati.