Ako i vrijeme potvrdi ono što je izjavio - da mu je uloga u 'Fantomskoj niti' posljednja filmska uloga - onda je Daniel Day-Lewis dostojno zaključio svoju ionako impresivnu filmsku karijeru. Glumeći zahtjevnog, Edipovim kompleksom i perfekcionizmom opterećenog ekskluzivnog londonskog krojača i dizajnera, pokazao je da može sve - pa čak i glumačku dominaciju velikodušno prepustiti drugima
Paul Thomas Anderson nikada nije bio redatelj koji je snimao dopadljive filmove. Mogli su vam se dopasti, to da, ali oduvijek je bilo jasno da njega samoga, dok razvija i snima film, savršeno zaboli đon za to hoće li se to sviđati velikom broju ljudi ili samo ograničenoj grupici njegovih istomišljenika. Dobro je zato što mu je prvih nekoliko filmova bilo nešto probavljivije, pa se nekako uspio isfurati. Da je, naime, počeo s filmovima kao što su 'Master' ili ovaj najnoviji - 'Fantomska nit', nitko se ne bi stigao naviknuti na njegov osebujan stil niti bi išta važno u njegovim filmovima uspijevao shvatiti. Raniji radovi Andersonu su vjerojatno bili potrebni i da razvije taj svoj osebujan stil, pa tako 'Fantomske niti' vjerojatno ne bi bilo ni bez Boogie Nightsa ni bez Magnolije ni bez Punch Drunk Love.
'Fantomska nit' sasvim je osebujan film - film u kojem perfekcionist istodobno prezire nesavršenost i žudi za njom, film u kojem dominantni estet kao pokošen pada tek suočen s krajnjom ružnoćom, film u kojem se savršene haljine iz dobro osvijetljenih salona miješaju s otrovnim gljivama koje se sjeckaju u mračnim, podrumskim kuhinjama. Film je to podosta drugačiji od svih Andersonovih filmova dosad, ali s njima ipak dijeli jednu zajedničku crtu - pronalaženja običnog u neobičnom. U filmu Boogie Nights, na primjer, pokazivao nam je kako su ljudi tražili - i pronalazili! - sigurnost, ljubav i sreću u porno-industriji sedamdesetih, u 'Bit će krvi' je pronašao nešto ljudskosti u liku okrutnog i odurnog patrijarha, a u 'Fantomskoj niti' je tražio i pronašao napuklinu u savršenom, estetski ispeglanom svijetu elitnog krojača i dizajnera koji je djelovao u Londonu sredinom pedesetih.
Reynolds Woodcock (Daniel Day-Lewis) razmaženi je genijalac i prvak londonske modne industrije pedesetih, koji živi i radi sa sestrom Cyril (Lesley Manville) te svako malo mijenja priležnice-muze koje mu služe kao modeli za krojenje i prikazivanje haljina. Te mu muze svaki put vrlo brzo dojade pa već u jednoj od prvih scena u filmu svjedočimo njegovom iritacijom navikama svoje aktualne odabranice tijekom doručka. Cyril ugađa njegovim željama, za što na početku filma nismo sasvim sigurni je li posljedica njezine želje da posao savršeno funkcionira ili njezina preuzimanja majčinske uloge u Reynoldsovu životu nakon smrti njegove obožavane majke. Sam Reynolds, iako opsesivan, razmažen, zahtjevan i apsolutno rob vlastitih navika - svako malo ipak treba prostora da bi se ispuhao i izašao iz svoje poprilično klaustrofobične kolotečine.
Na jednom takvom ispuhivanju, nakon živahne vožnje sportskim automobilom po engleskim seoskim cestama, zastaje u jednoj gostionici i naručuje impresivan doručak (jedan od zanimljivijih trenutaka na početku filma) od konobarice po imenu Alma (Vicky Krieps). Alma je na prvi pogled priprosta provincijalka rumenih obraza, ali vrlo brzo uviđamo da se s lakoćom upušta u koketno i inteligentno čavrljanje s Reynoldsom, ovaj je poziva na večeru, zatim na tavanu svoje kuće na njoj kroji novu haljinu i... Alma postaje Reynoldsova nova muza.
Kao i svaki put dotad, međutim, Alma Reynoldsu vrlo brzo počinje ići na živce. To se, kao i kraj zadnje Reynoldsove veze, ali i kao njegov prvi susret s Almom, prikazuje tijekom jednog doručka, kada je Reynolds opominje da preglasno premazuje toast. No Alma reagira drugačije nego dotadašnje muze. Za početak, počne još žustrije premazivati toast, no ni približno ne staje na tome. Pokušavajući zadržati Reynoldsa - ali ne samo to - pokušavajući i uspijevajući promijeniti odnos moći među njima, Alma će se pokazati još dominantnijom ličnošću od razmaženog londonskog krojača, a samouvjereni Reynolds prepustit će se nečemu što će ga stalno podsjećati na suštu suprotnost njegova opsesivnog perfekcionizma - na smrt.
'Fantomska nit' vrlo je zanimljiv prikaz odnosa između muškarca i žene, partnera iz različitih društvenih slojeva te partnera s različitom psihološkom anamnezom. U atmosferi na trenutke podsjeća na križanca 'Rebecce' i 'Modrobradog', a Anderson čak uspijeva stvoriti nešto hitchcockovske atmosfere, iako je u pozadini odnosa glavnih likova 'Fantomske niti' i likova u 'Rebecci' nešto sasvim drugačije. No važna je napetost u odnosu, napetost koja rezultira potpunim preokretom odnosa moći, i to ne samo između Reynoldsa i Alme, nego i između Reynoldsa i Cyril, koja isprva nevoljko, a na kraju čak i sa zamjetnom dozom olakšanja prepušta svoju majčinsku ulogu.
'Fantomska nit' podosta je mračan film, kako u svojim romantičnim, tako i u svojim psihološkim trenucima, a prepun je i crnohumornih ficleka, najčešće istisnutih kroz skupljene usnice sjajne Lesley Manville. No 'Fantomska nit' isto je tako i estetski predivan film, s nevjerojatnom kinematografijom i još veličanstvenijom glazbom koja podvlači ugođaj priče iz nekih drugih vremena. Zanimljiv je to, pa i ponešto uznemirujući pogled Paula Thomasa Andersona na odnos muškaraca i žena, života i smrti, ljepote i ružnoće, odjeće kojom se prekrivamo i golotinje kojom se otkrivamo. Ništa u tome pogledu nije jednostavno ni jednoznačno, ali je u toj priči Daniel Day-Lewis briljirao, negdje na polovici filma - baš kao i njegov lik - velikodušno prepustivši glumačku dominaciju svojoj ženskoj partnerici Vicky Krieps. Bila je to primopredaja na više od jedne razine - na onoj u kojoj se Reynolds prepušta Almi, na onoj u kojoj se žena prestaje pokoravati muškarcu i na onoj u kojoj glumica preuzima glavnu ulogu od glumca. Ako je doista istina da se Day-Lewis ovime oprostio od filma, nije to mogao učiniti na ljepši način.