"Naša sveučilišna zajednica sa žaljenjem se oprašta od Antonija Skármete Vraničića, pisca, dobitnika Nacionalne nagrade za književnost 2014., diplomiranog filozofa i akademika na Sveučilištu u Čileu u više faza njegove inspirativne karijere, koja je promicala čitanje i ljubav prema knjigama", objavilo je sveučilište Univerisdad de Chile putem društvenih mreža.

Čileanski predsjednik Gabriel Boric, također hrvatskog porijekla, izrazio je sućut porukom na društvenim mrežama u kojoj je istaknuo Vraničićev doprinos čileanskoj književnosti.

"Učitelju, hvala na proživljenom životu. Na pričama, romanima i kazalištu. Na političkoj predanosti. Na programu 'Show knjiga' koji je proširio granice književnosti", napisao je Boric na društvenoj mreži X.

Brački korijeni

Skármeta Vraničić rođen je u Antofagasti, gradu na sjeveru Čilea, u studenom 1940. u obitelji podrijetlom iz Bobovišća na Braču. Isticao se pripovjedačkim talentom za sažimanje života i filozofije u priče, format koji mu je bio najdraži.

Diplomirao je filozofiju i učiteljstvo na Sveučilištu u Čileu te je stasao kao pisac pod utjecajem španjolskog mislioca Francisca Solera Grime, učenika Juliána Maríasa i Joséa Ortege y Gasseta, o kojemu je 1963. napisao svoj doktorski rad "Ortega y Gasset, jezik, gesta i tišina".

Zaljubljenik u misao Jean-Paula Sartrea, Alberta Camusa i Martina Heideggera, godinu dana kasnije osvojio je Fulbrightovu stipendiju i otputovao na Sveučilište Columbia u New Yorku gdje je napisao drugu doktorsku dizertaciju, ovaj put o pripovijesti Julia Cortazara, još jednog od velikih latinoameričkih autora.

Međunarodnu slavu stekao je kroz svoje romane, a posebno kroz njihovu filmsku adaptaciju. Iz njegove knjige Ardiente Paciencia (1983.) nastala su dva filma, jedan pod istim naslovom i drugi poznatiji pod nazivom "Poštar (i Pablo Neruda)".

Bijeg od Pinochetove diktature

Ljevičarski intelektualac, član Pokreta narodne i unitarne akcije u godinama vlade Narodnog fronta i socijalističkog predsjednika Salvadora Allendea, Skármeta Vraničić je napustio Čile nakon vojnog udara koji je vodio general Augusto Pinochet (1973.). Nakon što je prošao kroz Argentinu i druge zemlje nastanio se 1981. u Njemačkoj gdje je napravio priču o Nerudinom poštaru, prvo za njemački radio, a zatim kao scenarij.

Djelo je doživjelo veliki uspjeh i katapultiralo ga je do slave. Prevedeno je na tridesetak jezika, prilagođeno filmu, kazalištu, operi i radiju i, kako je sam autor rekao u jednom intervjuu, "na svijetu postoji više od stotinu verzija".

U Berlinu je također pretočio svoja životna iskustva u romane. Roman 'Ništa se nije dogodilo', bavi se kompliciranim odnosom između starog i novog doma kroz priču o obitelji razdvojenoj životom na dvama kontinentima. Živio je, naime, s drugom ženom, Njemicom, s kojom je dobio dvoje djece dok su njegova dva starija sina već bila odrasla.

Vratio se u Čile 1989. godine kada je diktatura završila i tamo nastavio svoj život kao sveučilišni profesor, akademik, pa čak i diplomat u Njemačkoj.

Dobio je književnu nagradu Planeta 2003. za roman “Victorijin ples”, a 2015. je izabran za redovnog člana Čileanske akademije jezika.