U Jeruzalemu se predlaže pravljenja terena za pročišćavanje otpadnih voda u dolinama koje okružuju liniju razdvajanja na nekadašnjoj granici, dok se u Sarajevu, na drugoj strani rijeke Miljacke, preko puta bombardirane i spaljene Gradske vijećnice, planira nova nacionalna biblioteka.

Mlade arhitektice emigrirale su iz ova dva grada u Toronto i studirale su i tamo se upoznale na Sveučilištu Waterloo. Ovim se projektom, kažu kolegice, pokušavaju kretati negdje između arhitekture i romana, između odgovora i pitanja, stvarnosti i utopije. Dizajn suštinski predstavlja optimističan čin, u konačnici, kada na nekom prostoru grade, one nude odgovor. Ali kao arhitektice, one nemaju privilegiji romanopisca da samo reflektiraju stvarnost. One prvo kritički promatraju svijet, onda djeluju i pitaju se može li dizajn biti instrument za postavljanje pitanja, to jest može li arhitektura ponuditi nove načine za razumijevanje kompleksnosti prostora?

Arhitektice pokušavaju predstaviti drukčiju perspektivu mjesta. Jeruzalem je pun prostora s nejednakim društvenim odnosima. Bilo da se radi o fizičkim barijerama ili pak o strahu, prostori se gotovo uvijek identificiraju tako kao da pripadaju jednoj ili drugoj strani, židovskoj ili palestinskoj. U Sarajevu je pomak prema kulturnoj homogenosti teško uočljiv i on se ne očituje toliko u prostornom smislu koliko se očituje kulturološki.

Politička situacija u oba grada aktivno se mijenjala i, dok su razvijale svoje teze, demonstracije, nasilje, izgradnja, rušenje, kopanje i asfaltiranje događali su se u Jeruzalemu, dok se konačna rekonstrukcija i preimenovanje Gradske vijećnice događala u Sarajevu. 'Koliko god da mi mislimo o svojim projektima kao o romanima, kao o načinu preispitivanja samih sebe kroz pisanje i crtanje, u jednom trenutku je potrebno zaustaviti se i objediniti crteže i pitanja u jedan prilog. Kao što je Milan Kundera lijepo kazao, opet smo morali biti glupi; morali smo imati odgovor', kažu ove nadahnute umjetnice.