Autor izložbe, akademik Tonko Maroević, napominje kako nije riječ o Dulčićevoj retrospektivi, jer bi za nju bili potrebni drugi prostori, s obzirom na to da je velik dio njegova opusa na zidovima u obliku fresaka, mozaika i vitraja. "Predstavljamo slikara Dulčića u maksimalno koncentriranom izboru koliki stane u Pavilljon", rekao je Maroević uoči otvorenja.

"Izložena su njegova djela od samih početaka, gotovo akademskih, premda je on uvijek bio iznad akademske razine, do onih kojima je otvarao prostore, povezao Mediteran i kozmičku dinamiku u svojim apstraktnim, gestualnim kretanjima", dodao je.

Maroević je ocijenio da je Dulčić najbolji domaći portretist druge polovice 20. stoljeća i uvijek se imao potrebu vraćati figuraciji. "I u portretima iz kasnije i ranije faze se vidi sloboda redukcije, gestualnosti, deformacije, pomalo na rubu karikature. U svakom slučaju bio je autor izvanredne psihološke pronicljvosti", naglasio je.

"Dulčić je slikar koji predstavlja epohu, stvarao je pomalo i vremenu untoč, radeći za crkvu u vremenu kada to bilo rijetkost, osigurao je svoju autonomiju i drugačiju poziciju", rekao je Maroević.

Kustosica izložbe, ravnateljica Umjetničkog paviljona Jasminka Poklečki Stošić podsjetila je da je izložba već bila postavljena u Dubrovniku, a riječ je o zajedničkom projektu Umjetničkog paviljona u Zagrebu i Umjetničke galerije Dubrovnik. "Većina od stotinjak slika i crteža na izložbi posuđeni su od Mire Dulčić, umjetnikove udovice te iz najznačajnijih hrvatskih muzeja", napomenula je.

To je prvo samostalno predstavljanje Iva Dulčića u Umjetničkom paviljonu, koji je mediteranski ambijent i temu izložbe posjetiteljima približio stablima maslina postavljenima u izložbeni prostor, zvukovima zrikavaca i izrazito modrom bojom zidova.

Motiv Mediterana područje je u kojemu je Dulčić povezao oba kraja svoje zavičajne pokrajine Dalmacije, Hvara i Dubrovnika, ostvarivši niz zapamćenih radova nadahnutih sredozemnim krajevima, bojama, svjetlošću.

Djela za izložbu posuđena su iz Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Moderne galerije, Zagreb, Galerije umjetnina, Split, Umjetničke galerije, Dubrovnik te privatnih zbirki.

Ivo Dulčić rodio se u Dubrovniku 1916. u obitelji koja je doselila s Hvara. U rodnom gradu završava Klasičnu gimnaziju, potom upisuje Pravni fakultet u Beogradu no u isto vrijeme u Dubrovniku se kreće u likovnim krugovima upoznajući se s umjetnošću i slikarima. Pravo apsolvira na Zagrebačkom sveučilištu, a 1941., se upisuje na Akademiju likovnih umjetnosti.

Mobiliziran je 1943. u tzv. prosvjetnu bojnu, u kojoj također slika i druži se s kolegama i prijateljima, posebno s Kožarićem, Jevšovarom, Švertasekom i Kinertom, a neposredno prije diplomiranja 1946. dolazi u sukob s profesorom Tiljkom i konfrontira se sa zagovornicima “socrealizma”, te napušta Akademiju i vraća se u Dubrovnik.

Ondje vodi malu slikarsku školu, gdje prve poduke dobivaju mnogi budući slikari (Stanić, Gusić, Grbić). Prvi put izlaže 1948. na skupnoj izložbi ULUH-ove podružnice za Dalmaciju, a prvu samostalnu izložbu ima u Zagrebu 1950.

Nakon druge samostalne izložbe 1956. njegovo mjesto u modernoj hrvatskoj umjetnosti dobiva na sve većoj važnosti i počinje ga se uvrštavati u selekcije nacionalnog slikarstva namijenjene prezentaciji u inozemstvu.

Krajem pedesetih radi monumentalnu fresku Krista kralja u splitskoj crkvi Gospe od Zdravlja, otvarajući tako iznimno vrijednu dionicu vlastitoga sakralnog opusa, u kojemu se ističu vitraji za franjevačku crkvu na zagrebačkom Kaptolu.

Još sredinom pedesetih prestao je s predstavljanjem i robovanjem motivu te sintetizirao i ekstrahirao iz viđenoga samo temeljne silnice i dinamične kromatske odnose. U rasponima od prvog "Straduna" iz 1950. i "Dubrovačkog ljeta" (1956.) do "Crvenog otoka" (1962.) i "Požara na otoku" (1970.), kroz više od dva desetljeća intenzivnog slikanja te repertoar motiva i morfoloških inačica potvrđuju ga kao jednoga od ključnih umjetnika epohe.

Afirmiran kao kolorist pretežno enformelističke fakture, asocijativne motivike na samom rubu apstrakcije, jedanaestom samostalnom izložbom 1965. godine čini stanovit zaokret prema “novoj figuraciji”, izlažući brojne nadahnute portrete.

Preminuo je 1975. u Zagrebu, a desetak godina kasnije priređena mu je retrospektiva koja je obišla Dubrovnik, Split, Osijek i Zagreb. Krajem osamdesetih izlazi mu opsežna monografija Antuna Karamana, a 2003. održana je velika izložba njegovih djela u zagrebačkoj Modernoj galeriji.

Izložba u Umjetničkom paviljonu bit će otvorena do 26. lipnja.