Kada je film 'Barbie' došao u Hrvatsku, imala sam ga potrebu braniti od nekih svojih prijateljica, ozbiljnih intelektualki ili alternativki koje su prezirale i samu mogućnost da bi išle gledati film o nečemu tako trivijalnom, ružičastom i konzumerističkom kao što je Barbika. Dosta ih se ponašalo kao da je riječ o filmskoj inačici pop-žvake 'I'm a Barbie Girl' grupe Aqua (što je meni baš guba pjesma), a moje intelektualne i indie-alternativne prijateljice koje slušaju i takvu glazbu nikad se ne bi spustile na taj zumpa-zumpa nivo.

'Ali kak' ne kužite?', vapila sam. 'To nije zumpa-zumpa Barbie! Nije reklama za masovno proizvedenu igračku u visokim petama! To je režirala Greta Gerwig! Ona ista Greta Gerwig koja je od miljenice američke filmske indie scena u srednju struju donijela novo čitanje 'Malih žena', ona ista Greta Gerwig koja je zanimljiviji dio autorskog i životnog partnerstva Greta Gerwig + Noah Baumbach! To nikako ne može biti ružičasta propagandna oda jednom proizvodu. To će biti dekonstrukcija!' Većina mojih prijateljica-ozbiljnih intelektualki na to bi moje izlaganje odgovarale praznim pogledom i pitanjem: 'Koja Greta?'

Razočarana time što moje prijateljice-ozbiljne intelektualke i indie alternativke, očito pritisnute godinama i životnim obavezama, više ne prate ni onaj dio američke indie filmske scene koja se odavno preselila u mainstream, digla sam nos i čekala da i ja i one pogledamo film pa ćete onda vidjeti.

Bilo bi bolje da ni o čemu nisam popovala.

'Barbie' je, naime, najobičniji pop-feminizam u šarenom paketu, koji više-manje govori da je jedan štetan prikaz žene s nemogućim proporcijama, u visokim petama i s ružičastim životom - dovoljno obdariti sviješću o smrtnosti, Birkenstockicama i genitalijama da bi postala nešto drugo i osnažila žene diljem svijeta. Eh, da, ima tu i nečeg što se u suludo kretenskom hrvatskom prijevodu naziva 'patrijarhija' (naravno da je riječ o patrijarhatu) i koji herojske Barbike pobjeđuju zato što je sastavljen od stotinjak potpunih muških debila.

Ima tu i vrlo mlakih pokušaja dekonstrukcije. Greta Gerwig u usta je svojih Barbie i non-Barbie junakinja stavila dovoljno akademskih opservacija s kolegija 'Feminizam za početnice' i 'Ženski studiji, 1. stupanj' da se vidi da inače jest feministica i da zna 'sve to o patrijarhatu and stuff', no to je sve takva kamilica da ti kao feministici bude malo neugodno. I da skužiš da je cijela 'feministička tirada' JAAAAAAKO prilagođena korporacijskim ciljevima i prodajnom opsegu nekih novijih Barbika. Potrošačko društvo i kapitalizam nikako ne idu ruku pod ruku s feminizmom, i Greta Gerwig to zna, ali... hja, trebalo je zaradit malo ozbiljnijih para nego što se zarađuje indie filmićima. Razumijem to. Svima nam trebaju pare.

No u takvom kontekstu monolog Americe Ferrere o tome kako je teško biti žena zvuči šuplje jer očigledno zaobilazi prave probleme i bavi se samo onima koje obrađuju sjajni časopisi u zapadnoj civilizaciji. U takvom kontekstu još gore ispada pretpostavka da se patrijarhat može pobijediti jer su muškarci glupi, smiješni i nesposobni jer svi znamo da to nije tako. U takvom kontekstu možda najgore izgleda i zvuči Barbiena transformacija u stvarnu osobu, koja putem žene koja ju se stvorila - osjeća kao prava osoba. Slike koje pritom vidimo uglavnom su slike sretnog majčinstva, uz tu i tamo kakvu djevojačku zanesenost. I još na kraju imamo Barbie, turbooduševljenu zato što je, eto, napokon dobila genitalije pa ide ginekologu. Shvaćam šalu, ali ubibože.

Uglavnom, trebala sam pustiti frendice-ozbiljne intelektualke da neinformirano hejtaju Barbie. Film zna biti zgodan, zabavan, razigran i duhovit, Barbike su predivne, ali ovo nije dekonstrukcija Grete Gerwig kakvoj sam se nadala. Ovo je pop-žvaka koja će korporacijama diljem svijeta omogućiti da prodaju feminizam kao robu široke potrošnje. To kratkoročno može biti dobro jer će neke žene možda uputiti na to što je 'patrijarhija', ali dugoročno je teška katastrofa.