Imam dvojak odnos s Christopherom Nolanom. S jedne strane, totalno mi je cool. Talentiran i s puno ideja, s izrazito prepoznatljivim autorskim stilom - snimio je barem jedan, a vjerojatno i dva filma koje bih utrpala na osobni popis najboljih filmova novog milenija (Memento, Inception). S druge strane, snimio je i neke s kojima mi se, da oprostite na izrazu, popišao u cipelu. Evo, recimo, njegov zadnji hit, 'Tenet' izgnjavio me od nemila do nedraga. Još se oporavljam od PTSP-a.

Zato sam gledanju njegova najnovijeg filma, razvikanog spektakla 'Oppenheimer', o istoprezimenom voditelju projekta Manhattan, iz kojeg je nastala atomska bomba - pristupila s vrlo niskim očekivanjima. Točnije - da ne pišem filmske osvrte, pitanje bih li se uopće natjerala da ga pogledam. OK, lažem. Pogledala bih ga jer sam opsesivna luđakinja koja će pogledati i ono što nije dobro za zdravlje, no znate što hoću reći. Nisam se baš previše radovala gledanju. Pripremila sam se za blago mučenje.

Možda sam na kraju i zbog toga bila ugodno iznenađena. Jer film... uopće nije loš. Prje nego što nastavim s pisanjem, moram napomenuti da nije baš ni fenomenalan niti me sravnio s ravnicom od oduševljenja. Ali je dobar. U smislu - dobar (3). To bi mu, naime, bila prosječna ocjena. Jer nije da je sve za trojku. Ima tu i stvari za peticu. Ali i za jedinicu. No neću sad strogo po ocjenama. Ajmo vidjet što je dobro, a što nije.

Prva stvar koja me ugodno iznenadila u ovom Nolanovu filmu jest to da je uspio emotivno i motivacijski razraditi likove. Ne sve i ne sve potpuno, ali u odnosu na 'Tenet', u kojem su likovi bili tek prazni vagoni za prijevoz Nolanovih enigmatskih zagonetki i ekspozicija - ovdje je situacija drastično drugačija. Na čelu s naslovnim junakom kojeg igra Cillian Murphy, ali možda još i više s Robertom Downeyjem jr.-om, koji igra jednog od nadzornika nuklearnog programa u SAD-u, admirala Lewisa Straussa, Nolan je ovdje odradio nevjerojatan posao s glumcima. Ni Downey Jr. ni Murphy (POGOTOVO Murphy) inače uopće nisu loši glumci, dapače, ali ovo što su ovdje ostvarili... praktički nemam riječi. Robert Downey Jr. kao da se potpuno transformirao u neku drugu osobu, u nekog drugog glumca - Lewis Straussa glumi s uvjerljivom složenošću emocija i intelekta, na trenutke prizivajući bravure mladog Bena Kingsleyja, na trenutke melankoliju Stanleyja Tuccija, ali u globalu furajući sasvm svoje tumačenje lika, koje ostaje s nama još dugo nakon završetka filma.

Iako je Downey Jr. posebno impresivan, još je važnije što je Cillian Murphy izvrsno isfurao naslovnog junaka. Ono što je, naime, Nolanu u ovome filmu očito bilo jako važno jest ta Opennheimerova prometejska grižnja savjesti. Protkana kroz makartijevsko saslušanje o eventualnoj prokomunističkoj aktivnosti, ta se savjest prikazuje na dvije razine moralne odgovornosti - prave i ideološki nametnute. Oppenheimer, naime - i to je iz Murphyjeve glume, Nolanove režije, ali i iz scenarija itekako vidljivo - osjeća odgovornost za ono što je učinio. I znanstveno i politički. Shvaća da je svojim znanstvenim otkrićima i njihovom primjenom svijetu otkrio i nove mogućnosti razaranja. On je, kako svojoj ljubavnici jednom čita na sanskrtu, smrt, razarač svjetova - odnosno, to može biti ako ne upozori na snagu onoga na čemu radi. I zato inzistira na tome da se podaci dijele s Rusima, zato idealistički (i blesavo) vjeruje da 'ako vide kakvi su rezultati, više nitko nikada neće upotrijebiti to oružje' i tako redom.

Mnogima je bilo too much i Oppenheimerovo profiliranje kroz optužbe za komunističku djelatnost, koje je u filmu zapravo zauzelo više mjesta nego Oppenheimerov znanstveni rad na projektu Manhattan. Osobno to ne bih nazvala zamjerkom jer to o čemu je Nolan najviše pričao s ovim filmom jest ono o čemu je htio pričati. Priča se mogla više fokusirati na znanstvenu ili se mogla više fokusirati na političku dimenziju njegova djelovanja. Za obje ne bi bilo mjesta (film je ionako predugačak i to mu je najveća mana), a Nolan se, eto, odlučio više mjesta posvetiti političkoj. Nisam mu to zamjerila - mislim da bi film bio jednako dobar za koju god da se od te dvije dimenzije odlučio, ali ova mi se više svidjela jer mislim da otkriva više o Oppenheimeru kao ljudskom biću negoli o Oppenheimeru kao znanstveniku.

Oppenheimer je, naime, doista bio ljevičar. Doista je koketirao s komunizmom, sa sindikalizacijom znanstvenika, s javnim i općim pravima svojih kolega, ali i 'običnih radnika'.Doista je i zbog toga došao u nevolje s idiotskom McCarthyjevom komisijom, ali ta njegova politička orijentacija zapravo otkriva dosta o njemu kao ličnosti. Znanstvenici s područja prirodnih znanosti u to su doba (sredina 20. stoljeća) općenito bili nešto socijalno osjetljiviji, zainteresiraniji za politiku, sociologiju, radničku i društvenu solidarnost. Bila su to jednostavno takva, drugačija vremena. I Oppenheimer je, dakle, bio takav. Takav Oppenheimerov profil svakako je pridonio i njegovoj reakciji, njegovu stavu, njegovu osjećaju krivnje i odgovornosti zbog atomske bombe. To je Nolan kroz političku priču o Oppenheimeru odlično 'uhvatio'.

Uhvatio je to i u nekim vizualno-zvučnim momentima, kao što je prikaz testa Trinity atomske bombe, koji je jedan od spektakularnijih vizualnih doživljaja u ovome filmu i na trenutke podsjeća na Lynchovu bravuru iz jedne od epizoda novog 'Twin Peaksa' uz Pendereckijevu Trenodiju za žrtve Hiroshime. Nolan nije toliko ambiciozan ni težak, ali u tim se dijelovima ipak vidi i njegov audio-vizualni talent.

No kao što je Nolan u nekim stvarima ovim filmom briljirao, tako je u nekim drugima zglajzao. Oppenheimerov i Lewisov lik odlično je obradio s glumcima, a i inače, ali druge likove je obradio plošno, crtićki - u najboljem slučaju kao efektne cameo pojave. Ženski likovi, koji su Nolanu i inače slaba točka, i ovdje su takvi da bi bilo bolje da ih je jednostavno izostavio iz filma. Angažirati vrhunske glumice kao što su Emily Blunt i Florence Pugh, a onda ih ostaviti samo kao plošne karikature... ne znam čemu je to uopće bilo potrebno. Možda samo zato da se pokaže da Oppenheimer nije bio gay? Fakat ne znam.

Na kraju i najveća mana. Film je barem sat vremena predug. Nema nikakvog, ali nikakvog opravdanja za ovako dugačku gnjavažu. Ako je htio nešto dublje obraditi, onda je to trebao dublje obraditi, a ne samo rastezati. Mogao je i snimiti mini-seriju, pa bi to onda bila drugačija dinamika, dramaturgija, furka, slijed scena - ma, sve! Ovako - mogao je slobodno skratiti i ne bismo izgubili ništa osim gnjavljenja. No Nolan je sad već i u vlastitim očima takva faca da mu ego ima vlastito gravitacijsko polje pa nema teorije da mu itko makar i u šali zaprijeti škarama za kraćenje.

Rezultat je onda takav kakav jest. Od filma koji je mogao biti briljantan i odličan (5), nastao je film koji je dobar (3) i podosta naporan. No kad malo bolje razmislim, moglo je biti i gore. Mogao je ispasti i nedovoljan (1). Nolan je u stanju i TAKO zabrljati.