Slojevit, mračan i meditativan, film 'Tragovi' ni po čemu ne podilazi ukusu publike - ponekad ga je doslovno teško gledati. No razoružava autentičnim osjećajem izgubljenosti, izoliranosti i potragom za nečim za što nam razni znakovi govore da postoji. Sjajan film, u mnogome kao da je sam svoja kategorija
Dvije su stvari u 'Tragovima' koje inače ne volim i zbog kojih sam spremna naprečac otkantati film. Prva je stvar nešto što sama sebi u čušpajz nazivam 'fincherovska štednja električne energije'. To vam je ono po čemu je poznat američki redatelj David Fincher, a koji na filmu voli mračnu atmosferu prikazati tako da ugasi svjetlo. I onda ti, brajko moj, u kinu izvijaj vrat prema platnu, mijenjaj naočale, pitaj se jesi li bila kod dobrog oftalmologa i, sve u svemu, izmuči se kao Isus samo zato što je netko sa svojim stilskim izražajnim sredstvima tako ludo suptilan. Sigurno pola (ako ne i više) ovog filma je takvo. Još sam nekako shvaćala scene u kojima glavna junakinja sjedi u mraku, a jedini je izvor svjetla ekran na kojem gleda filmske zapise o mirilima. No kad je došla scena u kojoj joj je ocu pozlilo pa tu pod milim bogom nisam uspjela vidjeti što se zbiva - e, tad sam malo izgubila živce.
vezane vijesti
No dok Finchera već godinama izbjegavam zbog tog gašenja svjetla da bi nastao mrak (bravo, sunce mamino), ovom sam filmu to bez ikakvog truda oprostila. Nisam mu zapravo imala što opraštati. On je takav kakav jest. Samo sam tijekom filma prihvatila to i shvatila zašto.
Druga stvar koja je jako izražena u filmu 'Tragovi', a koju inače ne volim, jest nešto što nazivam artističko vizualno razmetanje (zovem ga zapravo 'preseravanje', ali ne želim tu riječ dovesti ni u posrednu vezu s ovim sjajnim filmom). To vam je ono kad se u sceni ama baš ništa ne događa, ali vam je redatelj odlučio dati do znanja da on/a kuži film kao vizualnu umjetnost pa to demonstrira tako što tri minute prikazuje muhu kako balansira na trepavici glavnog junaka dok brezino lišće treperi na vjetru. I tako onda pet-šest scena zaredom. Svaki put umrem. Ali ono - UMREM. E, pa gledajući film 'Tragovi' - nisam. Ne da nisam umrla, nego sam vrlo živahno prihvatila sve takve vizualne minijature jer u ovome filmu one imaju smisla.
Glavna junakinja ovoga filma, naime, doista živi u svijetu kakav vidimo na platnu/ekranu. Oko nje su mrak, samoća, izgubljenost, a rijetki trenuci kontakta s drugim ljudima i vanjskim svijetom - svijetom vidljivosti, svjetla, događaja, razgovora - očigledno je ne zadovoljavaju. Posljednja je preživjela iz nekad mnogočlane obitelji iz Dalmatinske zagore, a kao znanstvenica, antropologinja, bavi se proučavanjem mirila, poprištima rituala u kojem se nekad pokojniku kojeg se nosilo na ukop 'uzimala mira' (mjera) tako što mu se uz glavu postavio jedan kamen, a uz stopala drugi. Na njih su se ucrtavali svakojaki simboli, a vjerovalo se da na mirilu ostaje pokojnikova duša i odande, zahvaljujući tim putokazima, pronalazi svoj put.
'Tragovi' prate Anu Mlikotu (Marija Škaričić) u konkretnom, ali i simboličnom istraživanju mirila i simbola na kamenju, u praćenju tragova nekad žive, a danas potpuno iščezle kulture, u praćenju tragova nečeg što je nekad bila mnogočlana obitelj, a danas je jedna usamljena žena u mraku samoće, izgubljenosti, traume i bolesti koja je jednako tajanstvena kao i ono čime se Ana bavi, ali na njoj ostavlja vidljive tragove.
One 'dvije stvari koje ne volim' u tom kontekstu savršeno funkcioniraju. Marija Škaričić, koja glumački nosi 99 posto 'Tragova', to je iznijela junački, prelijepo i dirljivo, a Dubravka Turić snimila je možda zahtjevan, možda težak, za neke možda presložen, ali jedan od najboljih filmova prikazanih na ovogodišnjoj Puli.
