Gospodin Kasum stariji je muškarac u tamnom odijelu i cipelama s crvenim vezicama koji redovito svraća u svoj omiljeni restoran. Krhke je pojave - ruke mu se tresu, oči su mu vodene i teže govori, ali to nadoknađuje jakom voljom i navikama. Kada mu konobarica u restoranu, u kojem je inače rado viđen gost, kaže da ne smije popušiti svoju cigaru u zatvorenom dijelu, on se pravi da mu je to OK, ali ljutito ode u zahod i, umjesto na terasi, ondje popuši cigaru i sve zadimi. Kada se, međutim, iz zahoda vrati u restoran, primijeti da se dogodilo nešto čudno. Odjednom se u zatvorenom dijelu normalno puši, njegova je popušena cigara odjednom cijela, a u restoranu se počnu pojavljivati razni gosti čiji su razgovori i interakcije gospodinu Kasumu dobro poznati.

U najnovijem filmu Nevija Marasovića, 'Pamtim samo sretne dane', ovaj se više ne toliko 'mlad i obećavajući' koliko zreo i ostvaren domaći redatelj pozabavio temama života i smrti, krivnje i kajanja, suočavanja s vlastitim životnim odlukama, s tragičnim gubicima i cijenom nekih izbora. I svime se time pozabavio tek u sat vremena i petnaestak minuta, ni sekundu ne razvlačeći boravak gospodina Kasuma u limbu u kojem se našao nakon smrti, ali mu kroz sve ono čemu će u tom limbu svjedočiti dajući dovoljno vremena da se spremi za to.

Sav u dijalogu, međuljudskim odnosima i različitim glumcima koji tumače iste osobe u različitim životnim fazama i situacijama, ni trenutka zbog toga nije dezorijentirajući ni zbrkan. Čak i ako odmah ne shvatimo da je tome tako - da su sve to gospodin Kasum i njegova obitelj, shvatit ćemo da s njim i njegovim životom imaju veze i to će u tom trenutku biti dovoljno. Čak ćemo i konobara (Stjepan Perić), prije nego što shvatimo tko je zapravo, doživjeti kao Kasumova svojevrsnog Vergilija i bit će nam potpuno razumljivo kad kraju privede starčevu epizodu u limbu te ga preda u sigurne ruke.

Tu je, dakako, i faktor Radka Poliča. Ne znam je li mu ovo bila posljednja uloga ili jedna od posljednjih, i to u suštini ne bi trebalo biti važno jer ju je odigrao sjajno, kao i većinu drugih u životu. No nemoguće je NE učitati činjenicu da je Polič nedavno preminuo u njegovo 'čitanje' i igranje ove uloge, u dirljivu nemoć i ljutnju, u teška kajanja i krivnje. Polič je ovdje kao malo nježnija verzija Jasona Robardsa u 'Magnoliji' kada kivno podvikne: 'Regrets! God damn regrets!' Samo što ga Marasović uspijeva iz tih kajanja odvesti dalje.

Sjajan, potresan, emotivno razdoran i pametan film, zasad najbolji prikazan na Pulskom filmskom festivalu. Bravo, Marasoviću, čista petica!