Ovogodišnji filmski festival u Puli jubilaran je, sedamdeseti, i odmah ću ovdje bubnuti jednu osobnu, pretfestivalsku misao - od njega puno očekujem. Naime, baš kao i moja mama, kuma Marina, suseda Renata, kum Željac i još neki ljudi u mojem životu koji su prevalili sedamdesetu, i ovaj je filmski festival za svoj sedamdeseti rođendan, prema onome što je najavljeno, odlučio odriješiti kesu, napucati program, zaplesati, zapjevati, pa nek' ide život! I nek' se odmah vidi da je party. Bez zezancije, sve na papiru izgleda vrlo obećavajuće. Na putu ovamo bila sam tak' nabrijana da sam pokušala s ENC-om za A1 proći kroz Istarski ipsilon sa 130 na sat. Ali nećeš, razbojnice. Ovdje vrijedi drugi ENC i ograničenje je 110.

Uglavnom, prve dvije festivalske večeri ili, ako hoćete, startni vikend jubilarne Pule počeo je filmovima 'Hotel Pula' (subota) i 'Dnevnik Pauline P.' (nedjelja). Oba fino pozicionirana, jer film Andreja Korovljeva s Pulom u naslovu privukao je dosta lokalaca. Pula kao grad, naime, uz sve zagrebe, splitove, vukovare, dubrovnike i ostale urbane lokacije po Hrvatskoj, dosad nije baš imao mjesta u domaćoj kinematografiji pa je to zanimljivo. Drugi, 'Dnevnik Pauline P.', već je osvjedočeni ovosezonski dječji kinohit pa to isto ima smisla. Ajmo odmah udarno, rekoše festivalci, i dobro rekoše.

Oba filma, doduše, nisu me oborila s nogu i oduševila, ali nema veze. Ajmo objasniti.

'Hotel Pula' fin je i meditativan film u kojem se vidi da je redatelj jednako vješt tehničar i nadahnut umjetnik, u kojem su glumci vidljivo talentirani, koji se s tankoćutnošću zagledava u ljudsko stanje i emocije te s inteligencijom u poseban trenutak povijesti grada i njegova društvenog okruženja. Tužna je to i beznadna ljubavna priča o pulskoj maturantici i pankerici Uni (sjajna Nika Grbelja) i mnogo starijem (38) bosanskom izbjeglici Mahiru (jednako nadahnut Ermin Bravo), koji se susreću u Puli nesretne tranzicijske 1995. Iako realno nemaju ništa zajedničko, Mahir i Una duboko se emotivno povezuju kao dvije izgubljene duše koje životne okolnosti nisu baš pogladile po glavicama. Njihova veza, međutim, nikako ne može uspjeti - i zbog toga što, unatoč tome što žive praktički u istom kvartu, pripadaju dvama različitim svjetovima, ali i zbog toga što Mahira prati teška prošlost, a Unu teška i neizvjesna budućnost.

Film je jako lijepo snimljen. Plete fin vez od osjećaja, pogleda, miješanja mladenačke supkulture u pankerskom i rejverskom klubu s natrpanim hotelskim sobama u kojima dane provode preživjeli iz ratnih užasa. Miksa i potragu za izgubljenom mladošću s čežnjom za bilo kakvim uporištem u životu, strah od prošlosti sa strahom od budućnosti. Una i Mahir uhvaćeni su u jednom trenutku života koji će ih oblikovati - samo što će kod nje, koliko god tegobno bilo, to razdoblje postati kakav-takav emotivni temelj za budućnost. Kod Mahira... ah, nećemo sad spojlati.

Problem je s ovim filmom, međutim, to što previše živi u svojoj glavi. To je vjerojatno i u skladu s pričom o Uni i Mahiru, koji, uronjeni u svoje osjećaje i okolnosti, teško apsorbiraju svijet oko sebe. No zbog takvog uranjanja u Unu i Mahira film gubi bilo kakav fokus s popratnih priča i okolnosti. Sve okolne epizode vrlo su zanimljivo naznačene, a onda nedorečene, odbačene, neobjašnjene, što je šteta. Razgovori s ravnodušnim izbjegličkim psihijatrom, brutala i neprijateljstvo prema izbjeglicama koji izađu iz svojeg geta i pokušaju živjeti u 'normalnom' svijetu, povrijeđena i ogorčena majka alkoholičarka koja trguje ruševnim nekretninama bez struje, zabave i prijateljstva pulskih pankerskih 'tapija'... Sve su to epizode koje su prezanimljive da bi ostale visjeti u zraku, potpuno neobjašnjene, nimalo razrađene, iskrzane i zaboravljene. Nisu dovoljne da bi dale krvi i mesa, nego uglavnom funkcioniraju kao filler-štikleci, uz koje onda cijela priča djeluje kao razvučeni film o nemogućoj ljubavi koji je mogao trajati dvadeset minuta.

Što se tiče 'Dnevnika Pauline P.', sve je već rečeno prilikom prikazivanja filma u kinima. Zgodan je to i zabavan dječji film za djecu (da, namjerno sam napisala dječji film za djecu), u kojem mladi glumci rasturaju, a odrasla se glumačka ekipa (posebno Judita Franković Brdar i Borko Perić) nesputanom ludošću odlično prilagodila načinu na koji ih vidi naslovna junakinja (također izvrsna Katja Matković).

Film me, međutim, podosta smorio. Kažu - ja ne znam jer nisam čitala knjigu po kojoj je snimljen - da je to tako zbog predloška, ali nakon nekog vremena počelo me nervirati nepovezano skakutanje iz epizode u epizodu iz Paulinina života, kao da baš svi u filmu pate od poremećaja koncentracije, a malo mi je išla na živce i bjesomučna infantilnost zbog koje ispada da djeca u trećem razredu imaju pet, a ne devet godina. Znam, znam, to može zvučati kao iznimno glup prigovor filmu o djeci, za djecu i iz perspektive djeteta, ali u najboljim dječjim filmovima (među koje bih uvrstila i prošlogodišnji 'dječji' favorit s Pule, 'Ljeto kad sam naučila letjeti') ipak se obično vidi barem neka naznaka sazrijevanja ili neočekivane zrelosti djeteta o kojem je riječ - nešto što film čini zaokruženim, nešto što će iz njega izvući i djeca starija od devet godina, možda čak i odrasli.

No 'Dnevnik Pauline P.' je... sladak. Svi su se, vidljivo je, jako dobro zabavili stvarajući ga - od scenaristice, preko redatelja, do mladih i odraslih glumaca. Nema u tome ničeg lošeg, ali ne bih ga uvrstila u kanon dječjih filmova, ni domaćih ni svjetskih.

Sve u svemu, jubilarni Pulski filmski festival nije počeo loše, ali nije baš počeo ni uz padanje u nesvijest od oduševljenja. I dalje, međutim, mnogo očekujem.