Jakov, Eva i Ante Kolbas središte su svemira Silvestra Kolbasa. Naravno, to nije uvijek 100% tako jer i on, kao i svi normalni ljudi, ima i druge interese, ima ženu, ima posao, ima kućne ljubimce, ima kuću s vrtom u okolici Zagreba, ima svoju fotelju iz koje gleda vrt i razmišlja, često u društvu mace, ima kreativnu potrebu bilježiti svoj život i život oko sebe, izražavati (svoje) misli i osjećaje, ima druge obaveze, zadatke, veselja i muke. No Jakov, Eva i Ante su mu najvažniji. Oni su njegova djeca. I kao što to zna svaki roditelj, o njima neće prestati razmišljati sve dok je živ. A kako sam kaže na početku filma 'Naša djeca', u godinama je kad se (teško) suočava s činjenicom da je najstariji Kolbas i u godinama kad se sve češće počinje pitati što će ostaviti svojoj djeci.

Kolbas se u ovome filmu služi snimkama svoje djece i svoje obitelji nastalima kroz par desetljeća. Iako generalno prati kakvu-takvu kronologiju, priču o svoje troje djece pripovijeda iz pozicije sadašnjosti pa često skače u prošlost, ne uvijek linearno, nego tematski, kako se sjeti nečega što je važno napomenuti o nekom od njegove djece. S time ostvaruje zanimljivu, vrlo osobnu dinamiku pričanja, baš kao da je sjeo s vama na stol i odlučio vam sve ispričati. Ili kao da vam je ušao u ordinaciju i legao na kauč. Pri čemu ne mislim reći da u njegovoj priči ima bilo što poremećeno ili bolesno. Samo to da ona često zvuči kao ispovijed.

Melankolija intime

Kolbasov odnos s djecom nije idealan i to ga muči, kao što bi mučilo i svakog roditelja. S najstarijim sinom Jakovom, iz prvog braka, danas ima distanciran i iskrzan odnos, ne razumiju se najbolje pa je čitava priča o Jakovu protkana melankolijom, žalom i pitanjem koje je poznato svakom roditelju: 'Gdje sam pogriješio?' Turbulentan odnos ima i sa sinom Antom, kojeg su njegova supruga Nataša i on posvojili već u školskoj dobi i koji je cijelo djetinjstvo bio veseo i živahan dječak u vječitoj igri sa sestrom Evom, ali se sada otuđio i od nje i od roditelja, povukao se u sebe, postao hladan i prkosan, pa čak s nekim epizodama preraskalašenog ponašanja u provodima s prijateljima, od kojih je jedan završio u tučnjavi, a tučnjava na sudu.

Sva su Kolbasova djeca zanimljiva, ili ih takvima čini njegova kamera, njegovo promišljanje, njegovo zavirivanje u sve njihove slojeve, s interesom kakav može imati samo roditelj. Jakov je od djetinjstva opsjednut zvukovima i glazbom pa u odrasloj dobi postaje DJ, ali se zvukom bavi i na filmu. Pomalo depresivan, često se traži i ne nalazi, pritom gubeći i kontakt s roditeljima. Ante je prekrasan dječak i momak koji pokazuje izvanserijski estetski interes za kosu, frizure i šišanje, ali ga i muči da zbog tog interesa nije dovoljno 'muževan' pa to zna kompenzirati na nezrele načine. Eva je vilinski prekrasna plesačica koja govori strane jezike, obožava peći kolače i djeluje umjetnički krhko, ali čita roditelje kao knjigu i ne libi im se u facu istresti sve ono što sami pokušavaju sakriti. Sve troje su dinamične, prokrvljene osobe koje jednostavno pulsiraju s ekrana i ostavljaju dubok dojam na gledatelja. Vjerujem da su takvi i izvan filma, ali još ih je upečatljivijima učinila Kolbasova kamera, odnosno, njegov način promatranja, njegov način razmišljanja, njegova ljubav prema njima.

Neprobojni zidovi

Naravno, kao i u svakom odnosu roditelja i djece, tako i u ovom, zabilježenom kamerom, postoje zidovi i prepreke koji se nikako ne uspijevaju probiti. Tako je uvijek - iako su nam najbliži, nikada ne znamo sve o svojoj djeci, kao što ni djeca ne znaju sve o nama. To je paradoks tog odnosa i Kolbasova ga kamera organski 'hvata'. I Kolbas je tu bolno iskren - hvata se u koštac s nerazumijevanjem vlastite djece i s onim strašnim osjećajem da ih u jednom trenutku jednostavno moraš pustiti i nadati se najboljem jer više nemaš utjecaja na ono što će biti dalje.

Naravno, uvijek se može reći da je iskrenost efekt filma, izražajno sredstvo, a ne stvarnost, ali nije ni važno. Kolbas je u ovome filmu uvjerljiv. To je i jedan od razloga zašto je film dobio dvije Zlatne arene u Puli, a veoma je zapažen i na trenutno aktualnom Liburnia Film Festivalu dokumentarnih filmova u Opatiji, na kojem mu također predviđamo neke nagrade. Ovo je bez sumnje najbolji dokumentarac koji ćete pogledati ove godine. Ne samo zato što se bez problema gleda kao igrani film, nego zbog toga što doista ističe emocije, postavlja pitanja i otvara teme koje su nam svima vrlo duboko bliske. A još je uz to vizualno prekrasan, dinamičan i zanimljiv.