Teško je odoljeti Indiani Jonesu. Svatko iz generacije X tko se sjeća 'Otimača izgubljenog kovčega' sjeća se i uzbuđenja gledanja tog fenomenalnog akcijskog spektakla, ali i nevjerojatno cool arheologa koji nije samo otkrivao tajne davno zakopane prošlosti, nego se i borio protiv nacističkih gadova. Čak i kasnije, ne toliko dobre izvedenice franšize, podebljavale su filmski mit o Indiani Jonesu kao jednom od najuzbudljivijih, najšarmantnijih i najpametnijih akcijskih junaka.

Drugim riječima, nije bilo ni teoretske šanse da propustim novog Indianu Jonesa u kinima, pa makar cijela vojska kritičara i gledatelja napisala da ne valja. A to je pisalo samo pola vojske. Druga je nostalgično uzdisala i pljeskala.

I sad, ne mogu reći da pripadam ni jednoj ni drugoj skupini. Kod tako pomiješanih osjećaja, čovjek bi pomislio da dojam filma izlazi negdje u kategoriji 'srce kaže da, a razum kaže ne', ali u slučaju 'Indiana Jonesa i artefakta sudbine' zapravo je obrnuto. Novi Indiana Jones, razumski gledano, funkcionira. Izvrsno je posložen. Ima dobru priču, bez fatalnih pogrešaka kakvu su imali 'Otimači izgubljenog kovčega' - da bi se sve odvilo s potpuno jednakim raspletom i bez Indyja. Ima i tu pametno osmišljenu vibru junaka i avanturista koji je na zalasku karijere i života. Ima putovanje kroz vrijeme koje puca paralelu s tim aspektom filma. Vizualno je prekrasan, s hrpom genijalnih lokacija. Ima Harrisona Forda, Madsa Mikkelsena i Phoebe Waller-Bridge. Ima dobru i preglednu režiju akcijskih sekvenci, potjera i pucačina, a specijalni efekti pomlađivanja i 'postaravanja' dvojice glavnih glumaca jednostavno su nevjerojatni. Sve ima. Teško mu je ozbiljno, učeno i analitički prigovarati.

No sve to skupa... nema srca. Ili, da ostanemo vjerni dvojnom karakteru ocjenjivanja filma - ovaj je put srce to koje kaže ne. Iako je za ostarjelog heroja normalno, čak i zanimljivo da mu se više ne da i da u novu pustolovinu kreće samo zato da bi spasio svoje ludo kumče, a ne zato što ima cilj i misiju, ovdje se stječe dojam da se ne da Harrisonu Fordu, a ne Indiani Jonesu. Mnogo je više žara i talenta uložio u ulogu ostarjelog psihijatra s Parkinsonovom bolešću u seriji 'Shrinking' negoli u ovo. Phoebe Waller-Bridge, za koju znamo da zna glumiti, ako ni po čemu drugome, a onda po njezinoj autorskoj seriji 'Fleabag', ovdje je kao Indyjevo kumče Helena Shaw svedena na antipatičnu karikaturu i tri izraza lica, a glavni negativac - iako ga Mads Mikkelsen glumi upečatljivo - nije više neki opasni psihopat koji utjelovljuje sile zla, nego bijedni, mali relikt propalog mračnog kraljevstva koji ima sumanute ideje o korekciji povijesti.

Nitko nas ovdje ne uspijeva animirati. Za Indyja navijamo više iz navike nego iz strasti, a što dalje film odmiče, to nam je jasnije i da je sve u filmu tako i odrađeno - mlako i s nostalgijom koja u sebi ne nosi previše emocija. Više je na tragu nekakvog poštovanja i uvažavanja. Zbog toga je - iako ga se ne može nazvati lošim - ovo ipak duboko razočaravajući film. Možda to ne bi bilo tako da se svi ne sjećamo 'Otimača'. Ali da se ne sjećamo 'Otimača', ovog filma ionako nikada ne bi ni bilo.