Poprilično površno i pomalo zbrkano ispričana priča o jednom teškom tjednu u životu američke TV legende Lucille Ball nije posebna ni po čemu osim po tome što je scenarij napisao majstor rafalnih dijaloga, Aaron Sorkin. Nicole Kidman i Javier Bardem, iako solidni, nisu baš pridonijeli posebnosti.
Nema zapravo u filmu 'Being the Ricardos' ničega naročito lošeg. Film je čak solidno zabavan, najviše zahvaljujući tipičnim rafalnim dijalozima scenarista i redatelja Aarona Sorkina, čiju vještinu dobro znamo iz serija kao što je 'Zapadno krilo' ili filmova kao što je 'Malo dobrih ljudi'. Tema je pritom sigurno zanimljiva fanovima legendarnog američkog sitcoma 'I Love Lucy', kojih, doduše, mnogo više ima u Americi nego u Europi i Hrvatskoj jer je sniman i emitiran u vrl ranim danima televizije, kada se serije s jednog kraja svijeta nisu odmah prenosile na televizije na drugom. Čak ni američke.
No iako je priča o jednoj od prvih američkih televizijskih ikona, koja je još k tome bila i žena (praktički neviđeno za pedesete), mogla biti intrigantna, provokativna i velika, u izvedbi je nešto zaštekalo i sve se nekako zbrkalo i razvodnilo.
vezane vijesti
Najviše je to zbog toga što je Sorkin ovdje nastupio kao kompletan autor, odnosno i kao redatelj i kao scenarist, pa je film podosta pretrpio zbog njegove sklonosti efektnim momentima. Inzistiranje na puno kratkih i rafalnih momenata ovdje je, naime, išlo na štetu bilo kakvoj supstanci pa smo na kraju dobili skup simpatičnih i britkih scena u kojima Lucille Ball velikim studijski glavonjama govori fuck you, Betsy i nateže se s mužem oko stvari koje Sorkin očito ne razumije pa je na kraju uspijeva portretirati tek kao ljubomornu neurotičarku.
Kičma priče u cijelom filmu jedan je težak tjedan u životu Lucille Ball godine 1953. Popularni radijski voditelj u svojoj emisiji optužuje Lucille da je članica komunističke partije, što je u to doba optužba koja ti začas može okončati karijeru, ali i život. Istodobno, jedan tiskani tabloid izvlači sliku Lucilleina supruga Desija kako negdje partija s drugom ženom, što, čudna mi čuda, ne pridonosi bračnom skladu između njih dvoje, a povrh svega, Lucille još i saznaje da je po drugi put trudna. Vijest o trudnoći za Lucille i Desija je sretna, ali je problem za seriju 'I Love Lucy', u kojoj producenti odmah počinju kolutati očima zbog toga što moraju planirati kako će Lucillein trbuh skrivati iza jastuka, torba, kutija i komada pokućstva na setu. Lucille i Desi, međutim, imaju drugu ideju - da i glavna junakinja serije bude trudna u seriji. To sablazni velike studijske glavešine i sponzore jer se u to doba prikaz trudne žene na televiziji, čak i izgovaranje riječi trudnoća, trudna i sl. - smatralo opscenim. No Desi i Lucille ipak kreću u tu bitku.
I sad, sve bi to bilo divno i krasno da Aron Sorkin nije odlučio ubaciti još dvije perspektive - flashbackove i kvazidokumentarne intervjue. Svako malo, naime, ulijeću dijelovi u kojima sada već stariji sudionici događaja iz tog tjedna 1953. u kameru komentiraju događaje. Ili ih NE komentiraju, nego odjednom ulete u priču iz Lucilleine prošlosti pa se to iskoristi kao prilika za flashback na tijek veze između Lucille i Desija. Nije uvijek jasno kako je baš taj flashback povezan s onim što se događa u 'glavnom' timelineu, onom 1953., NIKAD nije jasno iz koje točno vremenske perspektive govore ti stariji sugovornici, a najmanje od svega jasno je čemu je sve to uopće potrebno. I mnogo vještijim redateljima potreban je jako dobar plan da bi mijenjanje perspektiva i vremenskih razdoblja teklo glatko i pregledno, a Aaron Sorkin, iako nije sasvim nevješt, sudeći po ovome nije baš tata-mata.
Rezultat je pomalo zbrkana, ali još više površna priča o Lucilleinu i Desijevu braku, u kojoj se tu i tamo naslućuje da je to trebala biti priča o tome koliko se njihov brak razlikovao od braka Lucy i Rickyja na ekranu, ali se čak i ta poanta prečesto gubi. Lucilleini i Desijevi bračni problemi ostaju vrlo općeniti, Aaron Sorkin je i previše sklon u njihovim sukobima Desija prikazivati kao neshvaćenog genija, a Lucille kao potpuno neurotičnu i ponekad histeričnu ljubomornu oštrokondžu, a neki zanimljiviji aspekti njihove suradnje ostaju nepokriveni.
Prmjerice, najbolji dio filma bez sumnje su Lucilleine primjedbe na scenarij tijekom pripremanja epizode. U izmjeni između kolor kadrova stvarnog života i crno-bijelih kadrova hipotetčkih ili 'pravih' dijelova epizode vidi se koliko je minuciozno i pametno sama Lucille Ball razmatrala svoju uglavnom fizičku komediju u seriji, a vidi se i koliko su ona i Desi u tome bili uigrani tim i koliko su se u tome razumjeli. To bi kao protuteža njihovu turbulentnom braku bilo mnogo zanimljivije, ali očito Sorkinova potreba da film ispuni s puno više cool replika i prepucavanja nije dopustila takav pravac.
Na kraju je to ispao tek još jedan površan biografski film, čijem šarmu, doduše pridonose Sorkinove izvrsne replike, ali ništa drugo nije dobilo svoju priliku da ga poboljša. Ni priča o jednoj od najvećih TV ikona Amerike, ni McCarthyjeva hajka na 'komunisticu' Ball, ni odnosi, a ni dvije glumačke legende - Nicole Kidman kao Lucille Ball i Javier Bardem kao Desi Arnaz. Oboje su solidni i učinili su što su mogli s ulogama koje su im dane, ali ruku na srce, nije im dano mnogo. Ipak, riječ je o biografskom filmu kakve Akademija OBOŽAVA pa nije sasvim nemoguće da će pobrati barem neke od Oscara za koje je nominiran.
