Iako se već po samom početku druge sezone 'Bijelog lotosa' jasno da je i ovaj antologijski izdanak serije snimljen po istoj špranci kao i prva sezona, to uopće nije kritika. Prvo i prvo, tako i funkcionirju takozvane 'antologijske serije'. Uspostavi se jedna opća tema ili dodirna točka pa se onda u svakoj sezoni primijeni na druge likove i drugu priču. Tako je, na primjer, s nekoliko svojih autorskih serija činio Ryan Murphy, lik koji se totalno fura na antologijske serije. Imao je 'Američku horor priču', koja je u svakoj od svojih 11 sezona obrađivala neku drugu horor situaciju, 'Američku kriminalističku priču', koja se bavila slučajem OJ Simpsona, ubojstvom Giannija Versacea i pokušajem razvlašćivanja Billa Clintona zbog afere s Monicom Lewinsky i tako redom. 'Bijeli lotos', pak, u obje se dosad postojeće sezone, odvija u jednom od luksuznih ljetovališta iz lanca 'Bijeli lotus'. Prva sezona bila je na Havajima, a ova druga, koja je nedavno sletjela na HBO, događa se na Siciliji.

Zajednička tema prve i druge sezone mogla bi se sažeti u popularnu rečenicu iz naslova jedne sapunice - i bogati plaču, s tim da bi tu trebalo dodati i '...ali nam ih nije žao jer su samodopadni, parazitski kreteni', ali to nisu jedine točke koje dijele ove dvije sezone. U obje, na primjer, odmah na početku prve epizode saznajemo da je netko od bogatih i/ili privilegiranih posjetitelja 'Bijelog lotosa' smrtno stradao, ali - pretpostavljam - do zadnje epizode nećemo saznati tko, kako i zašto. No pet epizoda koje je HBO ustupio kritičarima na gledanje radi recenzije govore da je situacija u drugoj sezoni vrlo slilčna onoj u prvoj. Naravno da nas zanima tko je nastradao, je li ubijen ili je riječ o nesretnom slučaju i kako je došlo do toga, ali fora zapravo nije u misteriji pogibije, nego u cijeloj situaciji, cijelom mikrosvemiru bogatih i bahatih na odmoru, u mikrokozmosu luksuznog ljetovališta.

U prvoj smo sezoni imali ekipu koja je svojom odbojnošću i bahatošću mrtvo-hladno mogla konkurirati likovima iz 'Nasljeđa', a ovaj je put riječ o grupici čije biste neke članove tu i tamo najradije nalupali po goloj guzici, ali tu i tamo s nekima ipak i suosjećate (što je u 'Nasljeđu' apsolutno nemoguće). Mike White, autor 'Lotosa', koji je svoju scenarističku (a bogami i glumačku) genijalnost pokazao još u skandalozno podcijenjenoj seriji 'Prosvjetljenje', i ovdje je zablistao fenomenalnim poznavanjem ljudske prirode i superduhovitim doživljajem klasne privilegije, ali je priču nadogradio još jednim elementom, za koji se može reći da dominira ovom inkarnacijom serije. Seks.

Kada kažem da je seks dominantna tema ove sezone 'Bijelog lotosa', pritom uopće ne želim reći da je serija seksi (iako na momente jest), ni slučajno ne tvrdim da je prepuna golotinje, znojnog dahtanja (iako ima i toga), opsesije svojim i tuđim spolovilima, nevjerama, intrigama i sličnim. Seks je u Whiteovu 'Lotosu' broj dva - manifestacija ljudskog stanja, društvenih odnosa i svega onog kompliciranog, slojevitog, emotivnog i karakternog što rijetko pokazujemo u javnosti - rjeđe čak i od ogoljelih 'privatnih' ili nesavršenih dijelova tijela.

Seks i priključenija snažno obilježavaju sve glavne likove ili skupine likova u seriji. Tu su dva relativno mlada bračna para koja su zajedno doputovala na ljetovanje jer su muževi bili cimeri na faksu, a sada - iako obojica bogati - žive potpuno drugačijim životima. Jedan par, onaj bogatiji (ali odnedavno) živi 'ideološki ispravno'. Glasaju, informiraju se o događajima u svijetu, staju na stranu slabijih, socijalno su osviješteni, politički korektni, ali privatno podosta sterilni, dosadni i nezadovoljni. Drugi je par hedonistički egoističan, pomalo razvratan i rastrošan, ali ima određenu dozu iskrene životne radosti i emocija jedno prema drugome zbog kojih ih na momente razumijemo.

Iz prve sezone vratila nam se i ultrabogata i sumanuto neurotična Tanya, koju na jedinstven način tumači Jennifer Coolige. Iako je krajem prve sezone pronašla ljubav svog života, čini se da je ipak 'kažnjena' za svoje sebične postupke pa sada pati uz muža koji ne mari za nju, kritizira je zbog kilograma i vodi ljubav s njom po dužnosti. Tu je i trogeneracijski trojac djeda (F. Murray Abraham), oca (Michael Imperioli) i sina, koji kao da su ilustracija tri generacije muške seksualne politike. Djed neprekidno flertuje s mladim djevojkama, što je na trenutke simpatično, a na trenutke odurno, otac se bori sa seksualnom ovisnošću, a sin se nije u stanju 'smuvati' s curom a da je prije toga ne pita: 'Smijem li te poljubiti? Jesi li sigurna? Baš ono, sto posto?'

U takvo okruženje, baš kao i u prvoj sezoni, dolazi i nekoliko 'lokalaca' - menadžerica hotela i dvije mlade, vesele i siromašne seksualne radnice, koje u srazu s onom gostujućom, privilegiranom ekipom, jarkim bojama podvlače razlike i sličnosti svijeta 'Bijelog lotosa' s jedne i druge strane privilegije.

I da na tome sve stane, da se više ništa ne dogodi, čak i da nema onog mrtvog tijela koje dopluta na početku prve epizode, serija bi i dalje bila zanimljiva, pronicljiva i živopisna, velikim, velikim dijelom zbog genija Mikea Whitea, čiji su dijalozi, situacije i scene kao neki masterclass onoga kako treba pisati dobre i pametne serije. A nije stalo sve na tome. Pa nemojte ni vi stati nad odlukom treba li ovo gledati ili ne. Apsolutno treba.