Dok gledate 'Sigurno mjesto', teško se oduprijeti porivu da sami sebe počnete uvjeravati kako će sve ipak biti u redu, kao što to čine majka i brat nesretnog Damira. No svaki korak, svaka scena, svaki Damirov, Brunin i majčin udah govore vam da neće.
Poznati američki pisac David Foster Wallace svojedobno je, prije nego što se i sâm ubio, pokušao objasniti emotivno stanje suicidalne osobe. 'Psihotično depresivna' osoba, napisao je, ne ubija se ni iz kakvog apstraktnog beznađa. I definitivno se ne ubija zato što želi umrijeti. Ta se osoba ubija zato što se osjeća kao da stoji navrh nebodera u plamenu. Dok gleda u bezdan i razmišlja o tome hoće li skočiti ili ne, jednako se boji pada i smrti kao i svi ostali. No strah od plamena, od izgaranja i te muke veći je nego strah od pada. Skok s nebodera toj se osobi čini kao donekle manja muka od muke kad ga dohvati vatra. A opet, svi oni koji stoje na tlu, gledaju osobu na vrhu plamtećeg nebodera, bez iznimke misle i govore: 'Nemoj' jer ne mogu shvatiti kako se osjeća.
vezane vijesti
U filmu 'Sigurno mjesto' Juraja Lerotića mladić Damir (Goran Marković) odmah na samom početku pokušava se ubiti. Ne čini to skokom s nebodera i nigdje nema nikakvog vidljivog plamena, no poslije ćemo tijekom filma vidjeti da analogija s Foster Wallaceovom ilustracijom stoji. Damir se isijekao po ruci i vratu, i njegov ga je brat Bruno (sâm redatelj i scenarist Juraj Lerotić) uspio spasiti zato što je dojurio do njegova stana, razvalio vrata i pozvao hitnu. Damir, dakle, inicijalo ne uspijeva 'skočiti s gorućeg nebodera'. No on ostaje na vrhu tog nebodera, oko njega i dalje plamti vatra, a njegovi majka (Snježana Sinovčić) i brat pokušavaju ga od te vatre spasiti, iako je ne mogu ni vidjeti ni ugasiti.
Pritom im nitko baš previše ne pomaže. Psihijatri, ti profesionalni 'vatrogasci' koji su obučeni za to da prepoznaju te nevidljve požare i trebali bi ih znati ugasiti ili barem dovoljno 'lokalizirati' da čovjeka s vrha nebodera sigurnim putem odmaknu od buktinje - samo općenito govore o požaru, a ne o Damiru. Zdravstveni sustav samo Damira premješta s pretrage na pretragu, iz sobe u sobu te ga promatra sa sigurne distance, kao objekt, predmet, slučaj, ne dopuštajući da se majka i brat aktivnije uključe u njegovo spašavanje (jedan im psihijatar čak i ne želi reći kojim ga lijekovima liječi). Policija ga, kad pobjegne, traži po službenoj dužnosti, bez previše razumijevanja, nego uglavnom zato što je Damir prekršio pravila, protokol liječenja. Iako nitko u tom sustavu nema loše namjere, na svakom je koraku sve jasnije da taj sustav ne funkcionira i da neće spasiti Damira.
Osim Damirova emotivnog stanja, koje bez mnogo riječi, ali s čitavim romanom u očima i izrazu lica duboko i stravično uvjerljivo dočarava Goran Marković, u filmu su najpotresnija stanja i postupci njegova brata i majke. Iako ne vide i ne shvaćaju požar pred kojim Damir sve neuspješnije uzmiče, jasno im je da on JEST tamo, oko Damira. Pokušavaju ga od tog požara odmaknuti, iako ne znaju kako, a usto - i sami u golemom strahu - upadaju u poricanje. 'Bit će sve u redu', 'Ovo je dobar znak', 'Ne djeluje mi tako loše', 'Rekla je Nađa da joj je djelovao bolje nego što je mislila', 'Nije nikad dosad bio takav'. Očaj svake takve riječi reže duboko u srce. Pogotovo kada gledate kako se pred vama odvija priča za koju znate da neće dobro završiti, a to u 'Sigurnom mjestu' znate. Autor to i ne skriva pred vama. Vrlo vam jasno to daje do znanja u jednoj sceni iz prvog dijela filma, jednoj sceni koja nije sasvim stvarna, ali će vam otkriti da i glavni junaci negdje u najdubljem i najiskrenijem dijelu sebe - znaju kako će sve završiti.
Teško je o filmu kao što je 'Sigurno mjesto' napisati kritički osvrt. Ne samo zato što bi bilo krajnje neumjesno analizirati tehničke i estetske pojedinosti u priči koju je Juraj Lerotić ekranizirao iz vlastite, stvarne obiteljske tragedije. Teško je jer vas film od prve scene uvlači u sebe, ne da vam ni udahnuti a da taj udah ne proživite zajedno sa sva tri glavna lika. Teško je jer vas, s nježnošću empatije, ali i brutalnošću realizma suočava s onime kako se psihička bolest i samoubojstvo tretiraju u sustavu i društvu. Ne možete, kad vam film učini tako nešto, obraćati pozornost na ritam, vizualna izražajna sredstva i ostalo.
No ako 'Sigurno mjesto' uspijeva u tome, sigurno to čini kako treba. Nakon što vam jedan stravičan krik pri samom kraju filma zaledi krv u žilama, a onda vas jedno sjećanje s fotografije pokuša blago umiriti u zagrljaju tuge - na kraju ostaje dojam da je sve učinjeno savršeno. A opet - tako strašno i potresno.
