Već negdje na početku filma 'Ne brini, draga' glavom mi se počelo vrtjeti jedno pitanje. Misle li redateljica Olivia Wilde i scenaristica Katie Silberman da se glavne brige (američkog) feminizma nisu promijenile ili pomakle od 1957.? Misle li i da se društvena i emotivna očekivanja muškaraca nisu promijenila od tada? Misle li da je suvremenom (zapadnom) feminizmu i dalje najveći problem to što muškarci očekuju The Suprugu koja kuću, djecu i sebe održava savršenima i po povratku ga s posla dočekuje sa svježim martinijem u ruci, štiklama na nogama, savršenom frizurom na glavi, pečenkom u pećnici i dječicom u pidžami, spremnim za očev poljubac i micanje s puta? Misle li da je i danas najveći problem feminizma što muškarci žele takvo biće, koje će pola dana provesti čisteći i kuhajući, a drugu polovicu uklanjajući tragove takvog teškog rada?

Ako misle - zanimljivo. Pišem to bez ironije. Ima nečeg u misli da suvremeni (zapadni) muškarac, iako i sam dobrovoljno čisti, kuha, pere, odabire partnericu u jakoj ženi koja radi, ima vlastiti život, stavove i razmišljanja te mu je u svemu ravnopravna - i dalje priželjkuje savršenu kućanicu i izglancano njegovanu 'damu' kao vrhunac bračne i obiteljske sreće. Nije ta pojava sasvim odumrla, nisu svi suvremeni (zapadni) muškarci progresivni intelektualci niti je suvremeno (zapadno) društvo sasvim odbacilo osnovne zasade patrijarhata, kojima je ideja o takvoj ženi zapisana u genetskom kodu. Pri kraju filma 'Ne brini draga' Wilde i Silberman čak i otvoreno upućuju da su točno to i mislile reći ovim filmom. No da biste došli do toga - majko mila! Otelit ćete se od dosade, ponavljanja i... zapravo ničega.

Priča je postavljena ovako. Alice i Jack Chambers (Florence Pugh i Harry Styles) mladi su bračni par koji žive, čini se, gdje pedesetih ili šezdesetih godina dvadesetog stoljeća u savršenom prigradskom naselju usred američke pustinje, pod vječnim suncem i s vječnim osmjesima na licu. Alice je upravo onakva žena kakva je opisana u prethodnim odlomcima, a takve su i sve njezine susjede i prijateljice. Svima im muževi rade na projektu Victory, koji je supertajan i povjerljiv pa im muževi ne smiju puno reći o tome. Projekt Victory je, međutim, vlasnik savršenog prigradskog naselja u kojem žive, omogućuje im lijep i lagodan život uz bazene, koktele i savršeno dizajnirane prostore pa 'ženice' svakog jutra sa smiješkom na licu mašu svojim 'mužićima' koji odlaze na posao u izglancanim autima iz tog vremenskog razdoblja, a zatim malo čiste, malo kuhaju, malo odlaze u shopping u grad, malo sjede uz bazen i piju koktele i što drugo reći? Idila!

Ne. Naravno da ne. Osim što svakoj suvremenoj ženi takva životna postava već i bez dodane priče izgleda kao horor (ja već znam da bih, čim 'mužić' ode na posao, ispod kreveta izvukla bocu votke), naravno da naša glavna junakinja Alice ubrzo skuži da nešto ne štima. Prvo primijeti da joj jedna frendica iz grupe supruga ozbiljno puca, luta po pustinji pa onda svima pokušava reći da je sve oko njih laž, no muški je svijet projekta Victory promptno ušutka. Zatim počne i sama istraživati, postavljati nedopuštena pitanja i na kraju pobudi interes glavnog šefa, lika koji se zove Frank, izvrsno ga igra Chris Pine i jasno je da je prefrigani, moćni, manipulativni gad.

E, sad. Od sekunde kada Alice skonta da je nešto trulo u državi Viktoriji pa do trenutka kad se sve počne otpetljavati proći će tri gladne godine ilitiga tri četvrtine filma. U te tri četvrtine Wilde i Silberman ugurale su sto i pet ponavljanja situacija po kojima se vidi da nešto nije normalno i - što je još gore - sto i pet košmarnih sekvenci Aliceinih snova, halucinacija, vizija, whatever, u kojima će Alice 'naslućivati' užas u cijeloj pozadini, ali mi zapravo nećemo naslućivati ništa osim da je sve nekakav krug i oko i krv i boktepitaj koji još jarac.

I onda će sajensfikšnovski rasplet na kraju biti tek donekle zadovoljavajući jer da, ajde, to je jedan od načina kako se može objasniti priča i da, okej, skužili smo poantu da i tankoćutni intelektualci u braku s jakim ženama mogu biti manipulativni slabići koji bi najradije imali stepfordsku robot-suprugu pa da je mogu kontrolirati sto posto - ali ad 1 - tu smo priču vidjeli već osamsto puta i ad 2 - nije sasvim zadovoljavajuće. Imam još pitanja. I sva su se mogla rješavati u onih tri četvrtine u kojih Florence Pugh jurca 'amo-tamo po perfektno dizajniranim setovima i ko pura dreku se čudi petstotoj spoznaji da je nešto jako krivo.

Ne znam. Sve to skupa zvuči kao da su Olivia Wilde i Katie Silberman imale dobru ideju, a onda je se nisu baš previše potrudile razraditi. Kao da su im u glavi bili medmenovski setovi i garderoba, Betty Friedan i 'Mistika ženstvenosti' i nekoliko efektnih scena pa su film složile samo s početkom i krajem, a ovo u sredini popunjavale vizualima. Florence Pugh i Chris Pine oboje su izvrsni glumci, i to se vidi unatoč šupljikavom materijalu koji im nije dao da svoju vještinu pokažu u punom sjaju, a gotovo svi ostali tretirani su kao tek nešto više od statista, što je u slučaju Harryja Stylesa čak bilo i previše jer toliki manjak talenta već dugo nisam vidjela ni kod koga ubačenog da glumi ili statira u filmu. Razočaralo me to jer je prvi redateljski film Olivije Wilde, 'Booksmart', koji je još usto radila s istom scenaristicom, bio izvrstan. I bio je mnogo feminističkiji (ako je to riječ) nego ovaj, iako se nije doticao feminističkih općih mjesta iz šezdesetih. Ovdje kao da su autorice odlučile odspavati na lovorikama i iako cijenim ambiciju Olivije Wilde i priznajem joj da je daleko dogurala od Trinaestice u 'Dr. Houseu', nadam se da neće nastaviti istim putem. Ajmo, reset, korak unatrag prema 'Booksmartu' pa ispočetka.