Povijest nasilja nad ženama gotovo je povijest svijeta. S rijetkim izuzecima, podređeni položaj ženama jest možda ponekad donio spas glave na ramenima, ali uz cijenu koja se plaća podjednako i u ratu i u miru. U ovom drugom još više, češće i manje vidljivo.

Rat protiv žena, naime, traje čak i onda kad topovi zašute. O svemu tome govori dokumentarna predstava Sedam u režiji Anice Tomić, u kojoj su svoj glas i pojavu dale Sanja Sarnavka, Jadranka Kosor, Andrea Zlatar Violić, Ksenija Pajić i Mani Gotovac, uz Nigerijca Walea Soniyikija i Aleksandra Stankovića.

Sedam priča o ženama koje su iz veće ili manje traume poželjele i uspjele barem malo popraviti svoju sredinu, a time posredno i svijet, predstava je aktivističkog tipa, u sasvim aktualnom trendu dokumentarnog kazališta. Ona je odjek potrebe da umjetnost govori iz svijeta, a ne za njega ili o njemu.

Sastoji se od sedam ispovijedi žena koje su svojom žrtvom i radom uspjele pomaknuti ustaljeni poredak i shvaćanje u Nigeriji, Rusiji, Gvatemali, Pakistanu, Afganistanu, Kambodži ili Sjevernoj Irskoj.

U dramsku formu složilo ih je sedam autorica, kako bi glasovi dobili čistoću priče. Snažne slike koje su ovdje tek izgovorene mogle su možda imati i drukčiju vrstu scenske realizacije ili ekranizacije, ali ostajući samo u govoru, dobivaju univerzalnost koju bi svaki pokušaj 'igranja' i 'pokazivanja' poništio eksplicitnošću.

Namjera njihova ponovnog izgovaranja i slušanja ionako nije u tome da publika postane svjesna traume, nego mogućnosti da se trauma nadiđe. Onako kako je Mukhtar Mai iz Pakistana, nakon što je i za svoju obitelj bila 'uprljana' činjenicom da je grupno silovana, nije popila pesticid ili kiselinu kako bi se zauvijek očistila, nego je pokrenula pravnu bitku i pobijedila u njoj.

Pritom je shvatila da između silovanja s jedne te nepismenosti i neobrazovanosti s druge strane, postoji gotovo uzročno-posljedična veza. Na tom tragu radi i Sedam, kao predstava koja govori ono što se često ne može, a ponekad i ne želi čuti.

Svaka od pojedinih priča ima svoj društveni kontekst: najstrašnije su, naravno, one iz manje razvijenih krajeva svijeta, ali čak i ako jest lako 'otpisati' primjere iz Kambodže, Gvatemale i Pakistana, oni iz Rusije ili Sjeverne Irske nisu ništa manje značajni. Čak i u takozvanom civiliziranom svijetu postoje nepisana pravila kojima je teško umaći, a još teže ih je zaobići ili poništiti.

Znaju to i domaće aktivistice, poput Sanje Sarnavke, ali i takozvane snažne žene koje su pronašle svoju put i u politici, iako se s predrasudama i 'pravilima' suočavaju gotovo svakodnevno.

Žene u politici, poput bivše premijerke Jadranke Kosor i aktualne ministrice Andreje Zlatar Violić, znaju kako stvari stoje i na to ne pristaju kada ulaze u 'mušku igru' vladanja, kao što je to znala i prva intendantica u povijesti hrvatskoga kazališta Mani Gotovac ili Sanja Sarnavka, jedna od pionirki borbe protiv nasilja nad ženama.

Što god o njihovu radu bilo tko mislio, činjenica da su zaigrale u ovoj predstavi logična je posljedica njihovih svjetonazora i svijesti da između Hrvatske i Pakistana ima nekih razlika, ali na žalost još uvijek ima i dosta sličnosti.

To i jest osnovna namjera ovog 'primijenjenog teatra', kako ga je zamislila švedska autorica, glumica i producentica Hedda Krausz Sjögren koja je i inicirala turneju scenskih čitanja ovog teksta. Njezinu ideju prihvatila je udruga Domino, poznata po spajanju aktivizma i umjetnosti, pa je hrvatska verzija ovog solidnog komada dokumentarnog kazališta odigrana u sklopu Queer Zagreb Sezone.

Dokument je u umjetnosti nesiguran teren, koji treba znati posložiti, a redateljica Anica Tomić u tome nije imala potpuno otvorene ruke jer u predložak nije smjela dirati.

Učinila je stoga koliko je mogla: uz pomoć Nenada Kovačića oplemenila ga je zvučnim intervencijama te sama preuzela dirigentsko vođenje predstave kako bi donekle podigla razinu teatralnosti. Ovo posljednje, u krajnjoj liniji, i nije bilo neophodno, ali je vjerojatno pomoglo izvođačicama i izvođačima.

Na koncu, Sedam i nema ambiciju biti predstavom ni, na žalost, igrati više nego jedanput.

To je performans u kojem su izvođači/ce istodobno u svojim i tuđim ulogama - oni čitaju tuđe ispovijedi, ali izvedbi pridaju i vlastitu osobnost, ili barem onaj javni dio nje. Upravo zato bilo bi bolje da su izvođači ovog performansa muškarci, po mogućnosti oni koji imaju specifične načine rukovanja ili koji misle da znaju razliku između mudraca i madraca.

Takvima je prije svih namijenjen ovaj komad, jer utišane, uplašene i pomirene mogu mu samo dodati - svoju priču.