Bilo da ste stari cinik ili mladi skeptik, dovoljno je razloga da budete oprezni prema black midi. Golobrada četvorka, naime, stigla je u Zagreb na valu agresivnog britanskog hypea, s nominacijom za nagradu Mercury i neformalnom titulom najveće mlade nade glazbe na Otoku. Logičan je ovo rasplet događaja za bend koji je ispao iz laboratorija Brit Schoola, najprestižnije londonske srednje škole za darovite umjetnike koju su, među ostalima, pohađali Adele i Amy Winehouse.

Sav taj hype bio bi neopravdan da iza njega ne stoji vjerojatno jedan od najzanimljivijih proizvoda britanske glazbene kuhinje u posljednjih 20 godina. black midi, naime, zvuče kao sve što ste čuli, ali opet i kao nešto što nikad niste čuli. Ma koliko površinska osnova asocirala na math-rock junake iz devedesetih godina prošlog stoljeća, kao što su June of 44 ili nešto novijih majstora tipa Battles, pažljivim slušanjem odmotavate bogate slojeve noisea, jazza, funka sličnog londonskoj fazi Kojine Discipline i proto postpunka, sve do Gang of Foura i XTC-a. A sami članovi benda, pritom, kažu da su im najveći izvori inspiracije videoigre – na trenutke zbilja i izgledaju kao da igraju nekakav Minecraft, ali s instrumentima.

U paketu s takvom osebujnošću dolazi mladalačka razmaženost i pretencioznost – kad ste vidjeli bend koji ima tek desetak objavljenih pjesama, a da su mu ploče i majice već sad skuplje od 150 kuna (uz preferirano plaćanje karticom zbog Brexita). No na drugoj strani vage su nestvarna sviračka vještina, posebno zvjerski nabrijanog bubnjara Morgana Simpsona, karizmatična izvedba i blesavi tekstovi frontmena Geordieja Greepa te kolažno komponiranje kakvog se ne bi sramio ni Ivo Josipović, a izmjene sporog, brzog, tihog, glasnog, sonantnog i disonantnog traže pažnju i ne daju vam ni sekundu predaha.

Sat i 15 minuta besprijekorno točne svirke u Močvari, u kojima su odsvirali svoj cijeli katalog sastavljen od albuma 'Schlagenheim' i nekoliko singlova, odsviranih u izmijenjenim, produženim i improvizacijama bogatim verzijama, dodatno je podijelio dva tabora. Mrzitelji će mrziti, hajperi hajpati, a istina je, kao i obično, negdje u sredini. Da se ovakav bend pojavio devedesetih, vjerojatno bi bio jedan od bezbroj math-rock bendova koji bi u KSET-u gledalo pedesetak ljudi i tko zna bi li došao drugi put. U ovoj post-sve eri pak rasturili su punu Močvaru te na kraju uredno složili pozornicu, instrumente naslonili na pojačala, stidljivo se naklonili i otišli bez pozdrava. Što god mislili o ovoj četvorici vunderkinda, nisu vas mogli ostaviti ravnodušnima i neće plesati samo jedno ljeto.