Postoji jedna ne naročito simpatična stvar povezana s odrastanjem, pogotovo ako odrastete kao osoba koja voli gledati filmove i gleda ih jako puno. Negdje u odrasloj dobi - ne sjećam se točno s koliko je to godina bilo; možda s 25, možda s 30, možda tek početkom četrdesetih - prestanete plakati uz tužne i potresne filmove. Nije da sad baš potpuno izgubite sposobnost suosjećanja pa da vas takvi filmovi ne diraju ni pol' posto, ali dolazi do određenog smanjenja osjetljivosti.

Dok sam bila mlađa, plakala sam k'o kišna godina na, recimo, 'Boju purpura'. A kad smo već kod Spielberga, na 'Schindlerovoj listi' pri prvom su me gledanju skoro pa morali reanimirati jer sam od silnog grcanja i jecanja ostajala bez daha. Slamale su me nesretne ljubavi, društvena nepravda, egzistencijalni užas ljudskog stanja, onaj nesretni pas Marley, Claire Danes kada kao Julija popije otrov nad beživotnim tijelom Romea - Leonarda Di Caprija, Heath Ledger kada zagrli traper košulju Jakea Gyllenhaala koju čuva kao spomen na svoju ljubav, Gary Oldman kada u 'Drakuli' kaže: I have crossed the oceans of time to find you. Sada - štanga. Tu i tamo ću zasuziti zbog patnje neke životinjice (hint: magarica Jenny), ali čak ni to nije ništa prema nevoljama mojih roditelja nakon što sam pogledala 'E.T.'-ja ili mojeg nekadašnjeg dečka nakon što sam pogledala 'Živote drugih'.

Dobra je vijest, međutim, što i dalje postoje filmovi, redatelji, scenaristi i glumci koji su sposobni prodrijeti kroz taj, za suze nepropusan oklop filmskog odrastanja. I jedan je od takvih filmova 'Blizu' redatelja Lukasa Dhonta, ovogodišnji belgijski kandidat za Oscara, koji se probio do finalnih nominacija, ali je u konačnici izgubio od onog dreka od 'Na zapadu ništa novo', što smatram krajnjom nepravedom, ali tko me pita.

Sad, kada nakon gledanja filma razmišljam o njemu, jasno mi je da bih na ponovno gledanje počela plakati već na samom početku. Ne samo zato što sad znam što će se poslije zbiti, nego zato što je film snimljen tako da senzibilniji gledatelj već na početku naslućuje tragediju. Početak, naime, prikazuje najčišću i najneviniju od svih idila - predano, neopterećeno djetinje prijateljstvo. Idila je još k tome malo i 'podebljana' pastoralnim okruženjem, cvijećem, proljećem, farmama i obiteljskom ljubavlju, sigurnošću i srećom.

Riječ je o dva dječaka - jedan se zove Léo (Eden Dambrine), a drugi Rémi (Gustav De Waele). Vršnjaci su, trinaestogodišnjaci, idu u isti razred i žive na dvije susjedne farme. Nerazdvojni su, jako se vole, emotivno su i fizički bliski, često spavaju u istom krevetu, a ni dodiri im nisu strani, premda u tome nema ničeg seksualnog. Dapače, Léo i Rémi nisu uopće svjesni da bi se njihovo ponašanje moglo protumačiti kao seksualno ili romantično. Sve dok ga kao takvo počnu propitivati njihovi školski kolege.

I to propitivanje počinje naizgled nevino. Samo ih neke djevojčice u školi pitaju jesu li par. Léo to odmah žustro niječe, a Rémi ne govori ništa. Nikada u filmu ne saznajemo je li to zato što je i možda ipak počeo razvijati romantične osjećaje prema Léu ili mu jednostavno nije bio jasan taj heteronormativni kod zbog kojeg su djeca iz njihova razreda njihovo prijateljstvo shvatila tako. No ubrzo postaje očito da je Léo shvatio u čemu je problem. I da ga se bojao. I da je popustio pod pritiskom druge djece. Počeo se udaljavati od Rémija. Počeo se priklanjati onome što se od njega očekivalo kao od budućeg 'muškarca'.

Već je samo to po sebi dovoljno tragično. Ne samo zato što je popustio, nego zato što je suosjećajni Dhont pokazao da Léo, nježni trinaestogodišnjak, vjerojatno i nije mogao drugačije. Dijete tih godina teško će se othrvati takvom pritisku. Teško će othrvati i strahu od toga da mu je najbolji prijatelj možda ipak stvarno zaljubljen u njega. Priče poput njihove događaju se svakodnevno. Pritisak da sam sebe dokažeš kao punokrvnim predstavnikom svojeg roda onako kako ga definira društvo tragedija je u nastajanju.

A ovdje ima i vrlo konkretan, gotovo nepodnošljiv ishod.

Neću vam spojlati i napisati što se dalje dogodilo s Léom i Rémijem, samo ću napisati da ni jedan ni drugi na kraju nisu mogli podnijeti situaciju u kojoj su se našli i da su njihove reakcije na to takve da vam moraju probiti taj protuplačni zid koji ste možda, kao i ja, razvili gledanjem mnogih tužnih i potresnih filmova.

Mnogi su zbog toga rekli da je Dhont s ovim filmom možda ipak otišao predaleko - u patnju kakva se rijetko razlaže u filmovima. I istina je. Iako ovaj film nije pretjerano dramatičan, bez sumnje će vas emotivno razoriti barem nekim svojim dijelovima. No možda je to i dobro. Možda ne bismo smjeli graditi protuplačne zidove kada je riječ o pričama kakve nam se svaki dan događaju pred nosom. Možda nam onda i u stvarnom životu ostane malo više suosjećanja.