Kada se čovjek probudi u 1.30 s nedjelje na ponedjeljak zato da bi pratio dodjelu Oscara u vremenskom zonom devet sati udaljenoj Kaliforniji, taj čovjek neminovno mrzi cijeli svijet. Prvo i prvo, unatoč podešenom alarmu na mobitelu, prespavao je prvih pola sata ceremonije i Jamie Lee Curtis kako osvaja Oscara za najbolju sporednu žensku ulogu, ali lako za to - na društvenim mrežama već je sto snimki tog sretnog trenutka. Važnije je ono 'drugo i drugo' - uključuje se u program taman tijekom izvođenja jedne od muzičkih numera, odnosno pjesama nominiranih za Oscara, a to je uvijek najgore na tim priredbama. I u tom je trenutku pospani čovjek najakutnije svjestan toga da ga čeka još jedna turbognjavaža zbog koje ne smije ponovno zaspati.

Naravno, govorim o hipotetskom čovjeku, ne o sebi. Više onako... o jednome od nas šest na području Republike Hrvatske koji to i dalje gledamo iz godine u godinu. Nikako da naučimo da su te dodjele sve dosadnije i gluplje. Nije to kao nekad. Nema više Jacka Nicholsona u prvim redovima, nema više Louise Fletcher koja prihvaća Oscara na znakovnom jeziku zbog svojih roditelja, nema više Michaela Moorea koji viče predsjedniku SAD-a neka se srami, čak se i aktualni voditelj Jimmy Kimmel s nostalgičnim žalom u glasu prisjeća trenutka u kojem je Will Smith zašamarao Chrisa Rocka.

Kad bi se morao odabrati najuzbudljiviji trenutak sinoćnje dodjele, svima koji su gledali prvo bi eksplodirao mozak kao vojnicima u filmu 'Na zapadu ništa novo', ali ne od granata, nego zato što bi se morali previše napregnuti da ga se sjete. Potom bi se možda sjetili trenutka u kojem je Jimmy Kimmel na pozornicu izveo magarčicu Jenny iz filma 'Duhovi otoka', pokazao nam da je ipak živa i zdrava, a bogami nam i otkrio da nije magarčica nego mazga. Ili bi se možda sjetio kad je Andrew Garfield na pozornicu izveo Florence Pugh koja je zaboravila skinuti padobran kojim je skočila pred dvoranu. Ili, ako je Hrvat, Zlatka Burića kako, kao valjda jedan od tri normalna čovjeka u publici, u loži jede hranu koju su mu servirali. Američki glumci bi se valjda radije samopogodili samostrijelom u oko. Sve ostalo stopilo se u beskrajan niz dosade, glupih i nenadahnutih govora, užasa zbog toga što je 'Na zapadu ništa novo' osvojio puno previše Oscara i Johna Travolte koji grca u suzama za Olivijom Newton-John.

Ustvari, najbolji je opis ovogodišnje dodjele sadržan u rečenici koju je izgovorio moj životni partner i sustanar: 'Čovječe, svaki put kad uđem u sobu, na ekranu je telop Oscara i ništa se ne događa.' I fakat. Iako bi stvarni izračun minutaže pokazao da griješim, dojam je bio da je većinu vremena na programu bio telop sa slikom kipića i natpisom '95th Oscars'. To je ono dok se na američkim televizijama vrte reklame za laksative, pivo i auto osiguranje, a kod nas komentatori u studiju pričaju o filmovima, glumcima i inim umjetnicima koji su sudjelovali u izradi nominiranih i nagrađenih djela. Njima to dobro dođe jer se mogu raspričati, a da ne govore preko onih na pozornici u LA-ju, ali ruku na srce - kakvi su bili ovi u LA-ju, mogli su komotno pričati i preko njih. Jer su bili stoput bolji od njih.

Mislim da bi, naime, hitno iz govora osvajača Oscara trebalo umiroviti frazetine tipa: 'Svim klincima koji sanjaju poručujem da nastave sanjati jer, evo, ovako izgleda ostvarenje sna!' Neka lijepo sljedeći put kad nekome padne na pamet izgovoriti taj notorni kliše orkestar počne svirati nešto superagresivno. 'Anarchy in the UK' Sex Pistolsa, naprimjer. Ili, s obzirom na to da su ipak u Americi, neki prosti američki punk. 'Too Drunk to Fuck' Dead Kennedysa čini se kao razborit izbor. Ili pozvat' Willa Smitha pa nek' on to sredi.

OK, super je što je film 'Sve u isto vrijeme' osvojio hrpetinu Oscara i spriječio onaj naporni 'Na zapadu ništa novo' da svojom suhoparnom verzijom Remarqueova romana buldožerom pretaraca sve ostalo. Dosta se mojih predviđanja i nagađanja nije obistinilo, od čega mi je najviše žao za 'Fabelmanove', a super mi je simpatično to što je Oscara za najbolju pjesmu iz filma osvojila 'Naatu Naatu' iz indijskog filma 'RRR', koji sad drito zbog toga namjeravam pogledati, a i koja je sinoć na Oscarima izvela nešto za što nitko nije mislio da je moguće - njezinu je izvedbu stvarno bio užitak gledati. Za razliku od Lady Gage, koja je uz dosadno kriještanje morala imati i osobnu ispovijest i #nomakeup preseravanje.

Sve u svemu, Jimmyju Kimmelu od srca želim da se vrati onome što mu najbolje ide - podbadanju Matta Damona u svojem talk showu, Danijelima čestitam na tome što su razbili na Oscarima, Cate Blanchett poručujem neka ne cvili - jest, bila je super u 'Taru', ali ima već Oscara, šta će joj drugi, a Rihanni da joj je bolje pjevati na Super Bowlu, jer ovo je predosadno za nju. Onaj 'hipotetski čovjek' s početka teksta poručuje da će, bude li se i sljedeće godine probudio (naravno da će se probuditi jer je glup), a dodjela opet bude ovako dosadna - tražiti od Akademije povrat novca za razbijeni televizor. A zasad, što nam drugo preostaje nego - PJESMA!