Jedna od najčešćih stvari na koje se kritičari žale kada je riječ o filmu 'Sve u isto vrijeme' (Everything Everywhere All At Once) - jest to da je film kaotičan. Apsolutno se slažem, ali ne kužim kako to netko može smatrati razlogom za žalbu. Film govori o ženi koja se prisiljena suočiti s različitim verzijama sebe u bezbroj paralelnih svemira, i to više-manje samo nakratko - da bi od različitih verzija sebe 'povukla' različite posebne vještine koje su joj potrebne da bi se borila protiv velikog zla, ali ne i da bi upoznala ili shvatila drugu verziju sebe u koju je odjednom 'uskočila'. Može li takva priča biti ikakva drugačija nego kaotična? Ne može! Čemu onda kenjkanje. Kaos je ovdje default, bez njega ništa ne bi valjalo. No krenimo od početka.

Film počinje u, ajmo reć', matičnom svemiru sredovječne Evelyn (Michelle Yeoh), useljenice iz Kine u Ameriku koja već godinama vodi praonicu sa suprugom Waymondom (Ke Huy Quan), upravo je pod revizijom porezne službe i njezine opake djelatnice Deirdre (Jamie Lee Curtis), ima problematičan odnos s gay kćeri, ali ne samo zbog toga što je gay, nego i zbog mnogih drugih ne tako rijetkih problematičnih stvari u odnosima majki i kćeri, pa i prve i druge generacije imigranata u Americi. I odnos s ocem joj je klimav - lik je se odrekao kada je s mužem svojedobno odselila iz Kine u Ameriku, a sad živi s njima zbog poodmakle dobi i narušenog fizičkog, vjerojatno i mentalnog zdravlja, a problematičan joj je i odnos s mužem, kojeg je shvaća ozbiljno - dapače, smatra ga neozbiljnim i blesavim, a i ne zna još da je dotični podnio zahtjev za razvod braka. Izluđena i smorena od svega toga, Evelyn odlazi u poreznu upravu na sastanak s nadrndanom službenicom Deirdre i ondje joj se događa nešto van svake pameti.

Muž joj se, naime, u liftu odjednom pretvori u nekog sasvim drugog. Ne fizički - iako skida naočale jer osobi koja je zaposjela Waymondovo tijelo očito ne trebaju - ali postaje neka druga osoba. Ta druga osoba je Alpha Waymond, verzija njezina supruga iz paralelnog, tzv. Alpha svemira. On objašnjava sasvim zblešenoj Evelyn da svim paralelnim svemirima, cjelokupnoj egzistenciji, prijeti propast od velikog zla utjelovljenog u osobi Jobu Tupaki, koja je konstruirala razorni uređaj - bagel pecivo koje usisava sve. Evelyn je jedina koja se može boriti protiv Jobu jer je Alpha Evelyn, koja je sada mrtva, konstruirala tehnologiju kojom se može skakati iz jednog paralelnog svemira u drugi. Sada Evelyn iz svemira koji pratimo kao 'matični' mora skočiti u razne verzije sebe u raznim paralelnim svemirima, ali samo toliko da pobere posebne vještine iz svake verzije sebe da bi se pomoću tih vještina mogla boriti protiv Jobu Tupaki.

Komplicirano? No shit, Sherlock. No autori - redateljsko-scenaristički tandem Dan Kwan i Daniel Scheinert, koji se pod svoje filmove potpisuje zajedničkim pseudonimom Daniels (Danijeli) - ne zastaju mnogo da bi nam objasnili sve implikacije takve situacije. A, ne. I mi smo, baš kao i Evelyn, od tog trenutka bačeni u sumanuti i kaotični vrtlog Evelynina skakanja iz svemir u svemir, njezina obračuna s Jobu Tupaki i njezinih suočavanja s drugim verzijama sebe ili utjelovljenjima onih puteva koje NIJE odabrala u životu.

Film je već po zadanim postavkama akcijski, ali i sumanuto te sasvim originalno duhovit. Posebno je urnebesno to što svi koji skaču iz jednog svemira u drugi, uz pritiskanje gumbića na uređaju nalik Bluetooth prijamniku za uho - moraju učiniti nešto blesavo, tipa obući cipele na kriva stopala, popiškiti se u gaće, izjaviti nekoj osobi ljubav i to misliti. To dovodi do brojnih apsurdnih situacija, pogotovo kada u nekoj sceni više osoba treba skočiti u drugi svemir pa svatko od njih počne izvoditi neku drugu glupost.

Duhovitost, međutim, nije sadržana samo u tim gegovima, nego i u Evelyninim odnosima prema ljudima, a i prema sebi, a tu se negdje krije i dio šire poante filma: zanemarivanje besmisla postojanja, odbacivanje nihilizma i prihvaćanje ljepote i ljubavi koje imaš u kojoj god verziji svojeg svemira obitavala. Nije to u filmu prikazano nimalo banalno, iako ponekad jest apsurdno, kao što je utjelovljenje ništavila golemim bagel pecivom. Depresija nas sve može usisati u sebe, nihilizam nas može potpuno uništiti, a teško im se oduprijeti - zaključak je do kojeg će film doći pri kraju, nakon stotina suludih obrata i skokova. S kojim će emotivnim ulogom i s kojim odnosima i stanjima Evelyn morati igrati da bi došla do toga - saznat ćete ako pogledate film.

No ne dajte se obeshrabriti pričama o kaotičnosti, nedovršenim pričama iz pojedinih svemira, pa ni pretjerivanjima s previše apsurdnih svemira i verzija Evelyn, bezbrojnim filmskim i pop-kulturnim referencama i inim 'pretrpanostima'. Da, u filmu ima svačega. Ali prepustite li mu se, zamislite li sam na trenutak da se radi o vama pa krenete od te, najpovršnije pretpostavke uživanja u ovoj priči - nećete požaliti.