Potpuno suludo zapetljavši priču u vremensko putovanje kroz druge osobe, gradove i vlakove, druga sezona serije 'Russian Doll' u nekim se segmentima malo pogubila. No svi koji su gledali i voljeli prvu sezonu znat će da ionako nije riječ o logičnom i objašnjivom putovanju pa će se prepustiti i imat će u čemu uživati. Ponajviše od svih - u nezaboravnoj Natashi Lyonne.
Kao i u njezinoj prvoj sezoni, i u drugoj sezoni jako je teško opisati koliko je 'Russian Doll' zanimljiva, zabavna i pametna serija, a da se pritom cijela priča drastično ne spojla. A ja čak i nisam osjetljiva na spoilere. Vjerujem, naime, da se u dobroj priči može uživati čak i ako joj znaš rasplet i da ako baš sve ovisi o nekom šokantnom preokretu pa će se raspasti ako ga znamo, onda nije bilo bogznašto ni ako taj preokret niste znali.
No 'Russian Doll' sa svojim je nadrealnim zapletima i neočekivanim raspletima toliko zabavna, ljupka i zanimljiva da joj je doista najbolje pristupiti bez ikakvih očekivanja i predznanja. Računat ću, međutim, da nikome neću baš nešto strašno spojlati ako se u osvrtu na drugu sezonu prisjetim prve.
vezane vijesti
Dakle, glavna junakinja serije jest Nadia Volvukov, dizajnerica kompjuterskih igara s vrlo kulerskom i vrlo autodestruktivnom personom, koja opetovano proživljava svoj trideset šesti rođendan, na kraju kojega uvijek umire. Potom se opet vraća u isti taj dan, i to je tako sve dok ne uspije nadvladati traumu koju je doživjela kao dijete s psihički bolesnom majkom. Zvuči kao još jedna varijanta 'Beskrajnog dana' s Billom Murrayjem, znam, ali osim što takva usporedba uopće nije nešto loše - 'Russian Doll' ipak je sasvim druga priča od 'Beskrajnog dana'.
U drugoj sezoni Nadia je na pragu četrdesete, odnosno, upravo se sprema proslaviti svoj četrdeseti rođendan, a čini se da je u zadnje četiri godine malo uspjela i ohladiti s autodestruktivnim ponašanjem. Brine se za svoju staru prijateljicu Ruth, koja je već u poznim godinama, čak je i prestala pušiti. A onda se jednog dana, vozeći se linijom 6 s Astor Placea u New Yorku - nađe u 1982. godini, i to u tijelu svoje majke Lenore, koja je upravo trudna s njom.
Već mi je i za ovo žao što sam vam morala napisati, ali ajde, nekakav uvod u priču mora postojati. Osim toga, bez brige, to je valjda prvih deset minuta serije - čeka vas još mnogo toga što će vas iznenaditi, zabaviti, zaintrigirati i navesti na razmišljanje.
Mnogi su drugoj sezoni 'Russian Doll' zamjerili da je prekomplicirana, da se previše razgranala u razne rukavce, da je drugog lika koji doživljava slične izboje iz normalnog vremena i prostora - Alana - potpuno zanemarila i uvela ga u sezonu samo tek toliko da bude ondje. Osim ovoga s Alanom - što stoji, ali mi ne smeta - ne slažem se s tim prigovorima. Jest, druga sezona je kompliciranija. Jest, nije toliko svježa i GUBA kao prva jer već znamo da Nadia ima sklonost 'odlepit' iz prostorno-vremenskog kontinuuma, jest, rasplet je na kraju ipak nešto banalniji, ali ipak je sve i dalje jedan veliki, veliki gušt. Ako je u prvoj sezoni Nadia morala naučiti nadvladati traumu, u ovoj je morala naučiti prihvatiti je kao dio svojeg života, kao nešto što se ne može promijeniti i što mora prigrliti takvim kao što jest.
A kakvo li je to tek putovanje! Mljac! Natasha Lyonne, koja i u ovoj sezoni, naravno, glumi Nadiu, i dalje je stostruki užitak za promatranje, slušanje, gledanje i uživljavanje. Plameno crvenokosa darkerica glasa promuklog i napuklog od pušenja ima replike, stav i držanje kakvo bi svatko poželio za sebe ili barem za filmsko-serijski prikaz sebe, u svojoj je slomljenosti nevjerojatno simpatična, a usput i eruditski inteligentna u svojim dosjetkama. I da ničega drugog u ovoj seriji nema - a ima, jer tu se pojavljuju i mnogi drugi sjajni glumci i glumice, New York u par varijanti, pa i Budimpešta - bilo bi dovoljno.
I u redu - možda je Alanova priča s bakom i istočnim Berlinom 1962. prazna, nedorečena i besmislena. Možda je sezona mogla bez nje, pa i bez Alana, iako mi je izvukao osmijeh na lice kada se pojavio. Možda je Nadijina priča o prihvaćanju vlastite majke mogla i s par koraka manje nego što ih je imala (južnoafrički zlatnici posebna su bizarnost, slažem se). No sva se ta kaotičnost nekako i uklapa u ono što Nadia doživljava, kako se osjeća i čemu stremi. I bez te kaotičnosti 'Russian Doll' ne bi bila serija čije se gledanje može usporediti s uživanjem u teškom, visokokaloričnom, superslatkom, ali ipak izvrsnom kolaču. I bez toga ne bi bila zanimljivija i originalnija od 90 % drugih serija na Netflixu.
