Okej, riječ je o klasiku. Legendarni roman Ericha Marije Remarquea do slave je i hvale došao odmah nakon što je objavljen. Zbog toga je i prvi put ekraniziran samo godinu dana nakon prvog pojavljivanja u knjižarama. I priča o Paulu Bäumeru (u filmu ga glumi Felix Kammerer), srenjoškolcu koji dobrovoljno odlazi na bojište Prvog svjetskog rata u sjevernoj Francuskoj sa svojim šulkolegama - također je klasik. Mnogi su taj, jedan od prvih antiratnih romana, nazivali bezvremenskim i potresnim, a takvim su nazivali i prvu filmsku adaptaciju, onu iz 1930., koja se i danas smatra američkim nacionalnim blagom i čuva se u kongresnoj knjižnici.

Roman je ponovno adaptiran 1979., a ova verzija, čije je prikazivanje počelo u zadnjem tromjesečju prošle godine, prva je njemačka verzija. I osim što se film time vratio svojim jezičnim i nacionalnim korijenima i što je u međuvremenu tehnologija snimanja i produciranja filmova napredovala toliko da koljaža i užas rovovskog ratovanja sada izgleda još realističnije i groznije, nije zapravo jasno zašto je taj film trebao biti snimljen.

Kao prvo, podosta odstupa od knjige. To ne mora biti problem - mnogi filmovi to čine zbog razlike u pripovjedačkom mediju, zbog trajanja i sličnih drugih razloga, ali ovaj je jedan od onih koji zbog toga gube izvornu Remarqueovu poantu. Da, i ovdje se, i to vrlo brutalno, prikazuje i kazuje da je rat pakao, ali to je samo dio poante, k tome i onaj po kojem se 'Na zapadu ništa novo' mnogo ne razlikuje od drugih ratnih i antiratnih romana. Ono što je u ovom filmu izgubljeno jedinstven je psihološki moment, stanje pripovjedača koji priču iznosi iz prvog lica, jasno nam govori kako se on i njegovi ratni drugovi osjećaju, koliko ih je rat stubokom promijenio, koliko su se udaljili od djece koja se raduju životu, koliko ga sada mrze, koliko ga se boje i koliko su umorni od njega.

Umjesto dijela priče iz romana u kojem se Paul vraća kući - a koja je izbačena iz filma - ovdje je ubačen dio o mirovnim pregovorima između Nijemaca i Francuza, koji je ovaj film odmaknuo dalje u općenitu, gotovo dokumentarističku perspektivu, gdje Paulovo iskustvo postaje univerzalno - što može biti dobro, ali ovdje nije - tek uz koji osobni moment ili anegdotu.

Likove slabije upoznajemo, oni kao i da nisu postojali prije rata pa je kontrast između njihova predratnog i ratnog iskustva ostvaren tek scenama u kojima ih nabrijani nacionalisti manipuliraju da stupe u vojsku i osvoje Pariz, e da bi otišli na front i našli se tek u blatnome rovu punim ljudskih ostataka, prljavštine i grozote. Tu i tamo se njihove predratne persone pokazuju u sekvencama kao što je ona u kojoj Paulov prijatelj Franz (Moritz Klaus) miriše šal mlade Francuskinje s kojom je proveo noć. Ili u onoj u kojoj Paul svojem nepismenom, ali mudrom mentoru Katu (Albrecht Schuch) na zahodu čita ženino pismo i saznaje za njegovu obiteljsku tragediju, ali te sekvence kao da su iz nekog drugog filma.

Odnos Paula i njegovih prijatelja s nešto starijim vojnikom Katom zapravo je jedini odnos u filmu koji ima neku dubinu (a i to nije bogznašto) i jedini je razrađen tako da nam je stalo što će se dogoditi s Katom. Svi ostali zadržani su na razini sirotih mladića koje su iznevjerile cinične i ratoborne zapovjedničke, pa i političke snage, šaljući ih u smrt ni zbog čega jer, kako piše na kraju filma, linija bojišnice na zapadnom frontu u Prvom se svjetskom ratu pomaknula tek desetak metara. I to JEST jedna užasna, porazna činjenica, no nije dovoljna za to da bi se filmom dva i pol sata pričala priča. Još manje da bi se taj film nominirao za sve moguće nagrade i proglašavao remek-djelom.

Na kraju ostaje dojam da je film uglavnom snimljen zato da bi se suvremenim filmskim efektima što gore i sa što užasnijim učinkom prikazalo klanje, stradanje, krv i meso, a to ne može - ili barem ne bi trebao biti - dovoljan razlog za još jedno ekraniziranje ovog legendarnog romana. Ovaj je film zbog toga strahovito precijenjen i suviše zatrpan nominacijama, nagradama i pohvalama. Radije pročitajte knjigu ili pogledajte verziju iz 1930.