Negdje u prvoj polovici filma 'Decision to Leave', dok se još sve čini koliko-toliko jasnim i pravocrtnim, glavna junakinja Song Seo-rae (kineska glumica Tang Wei) pomoću plastične kante kopa grob za vranu koju joj je kao 'suvenir' donijela mačka koju hrani pred svojom zgradom. Mačka joj se šćućurila uz krilo, a Seo-rae joj nježno šapuće, gladeći je po glavi: 'Zašto si mi na poklon opet donijela vranu? Radije mi donesi srce onog detektiva'.

Zapamtite tu scenu. Neću vam reći zašto jer ako ijedan film zaslužuje osvrt bez spoilera onda je to ovaj, ali kada pogledate film do kraja, shvatit ćete i sami.

Na prvi pogled, 'Decision to Leave' čini se kao klasični noir film s detektivom i 'crnom udovicom'. Detektiv Jang Hae-jun (Park Hae-il) nastoji riješiti slučaj postarijeg planinara i umirovljenog službenika ureda za imigracije koji je pao s litice ili je skočio s nje, ili ga je, pak, netko gurnuo odande. Pritom upoznaje njegovu mnogo mlađu, prelijepu i zanimljivu ženu Song Seo-rae, doseljenicu iz Kine koja mu odmah govori da ne zna baš najbolje korejski jer je Kineskinja. Hae-jun odmah je očaran Seo-rae, a čini se da i ona simpatizira njega. Unatoč tome što se povremeno, zbog jezične barijere, moraju koristiti aplikacijom za prevođenje na mobitelu, Seo-rae i Hae-jun lako komuniciraju i razumiju se na više razina. Dapače, Hae-jun postaje opsjednut njome.

Hae-jun inače tijekom radnoga tjedna živi u Busanu, gdje rješava slučajeve s neobičnim partnerom koji ga stalno spopada baterijskim masažerom za vrat, a slobodne dane provodi sa suprugom u gradu Ipo, gdje ona radi kao znanstvenica u nuklearnoj centrali. Brak mu je ugodan, ali pomalo bez strasti. Hae-jun, osim toga, pati od nesanice i problema s vidom, zbog kojih nerijetko mora koristiti kapi za oči da bi jasnije vidio.

Dodamo li tome da je lijepa Seo-rae, kojom naš detektiv postaje opsjednut, ujedno i osumnjičena za ubojstvo svojeg supruga, sve se doista čini kao klasična detektivska priča poput one u 'Dvostrukoj obmani' Billyja Wildera ili - još mnogo više - u Hitchcockovoj 'Vrtoglavici'. Redatelj Park Chan-wook čak i namjerno priziva potonji film, kako temama i motivima, tako i scenama kao što je potjera preko krovova zgrada, a 'vrtoglavi' elementi čuju se i u izvornoj glazbi za film.

No ovo je ipak Park Chan-wookov film. Ako ste od njegovih filmova gledali samo jedan - legendarni 'Oldboy' iz 2003. - bit će vam jasno da ni od ovog filma niti možete niti smijete očekivati bilo što klasično, uobičajeno ili, ne daj Bože, izvedeno iz nečeg tuđeg. Podsjećanje na klasične noir i hitchcockovske trilere ovdje je zato što Park Chan-wook voli filmove, ali i zato da bi se malo poigrao s gledateljima. To poigravanje nije zločesto niti manipulativno - ono je ovdje da bi vas tek tu i tamo navelo u okvire razumijevanja, vratilo vas na 'pravi put' kad odlutate, podsjetilo vas da se ovdje ipak rješava misterij.

A misterij u ovom filmu nije samo slučaj ubojstva. Misterij su i ljubav, međuljudski odnosi, pa čak i naslov ovoga filma, jer pitanje koje si (glavni) junaci ovoga filma postavljaju jest i kada otići, kada odustati - od detektivskog slučaja, od braka, od ljubavi i... od mnogočega drugog. Misterij je i komunikacija - na koje se sve načine ljudi obraćaju jedni drugima, i tu je Park Chan-wook dosegao sasvim novu razinu korištenja komunikacijskih sredstava - od korištenja mobitelom, koje je ovdje potpuno drugačije i mnogo promišljenije nego u bilo kojem drugom filmu, čak do točke u kojoj mobitel dobiva vlastitu perspektivu. Perspektiva je još jedan misterij u ovome filmu jer, kao što Hae-jun sa svojim kapima za oči pred kraj shvaća, ne samo što ni on sâm nije jasno vidio stvari, nego je i, zaslijepljen svojim fokusom, nije vidio da ljudi generalno drugačije vide ono što se zbiva oko njih i u njima.

Park Chan-wook ne samo da je to znao, nego je praktički cijeli ovaj film vizualno ispleo oko toga. Scene su u njemu nerijetko snimljene iz neobičnih perspektiva - iz one mrtvoga čovjeka po čijim očima hodaju muhe, preko perspektive ribe na tržnici pa sve do perspektive mobitela. Tim drastičnim i neobičnim vizualnim potezima on se možda i poigrava gledateljima, ali ih i opet na nešto podsjeća - priča nikada nije jednaka u očima različitih promatrača.

Prepustite li se, dakle, vještim i maštovitim rukama Park Chan-wooka, očekuje vas vizualno čaroban, pričom dubok i kompliciran te na kraju tragičan i beskrajno emotivan film. Nemojte ga propustiti samo zato što je na trenutke i zahtjevan.