Zamislite lika koji svojem najboljem frendu kaže da se od danas više ne želi družiti s njim. Više mu nije drag, ide mu na jetra i ako mu se još bude obraćao, svaki će si put odrezati jedan prst na lijevoj ruci. Ne može više gubiti vrijeme na njega. Želi se posvetiti svojoj UMJETNOSTI i da ga ljudi za sto godina pamte, kao što pamte Mozarta. Zamislite i da ovaj drugi lik, kojeg je prvi otkantao, na to ne kaže: 'Ma, goni se, stari, u tri pikse marmelade', nego zajuni da zašto i kako i baš se neću maknut kol'ko god ti prsATA odrezao, pa na kraju sveudilj prozvizdi, nastane kaos, krvoproliće i rat.

S izuzetkom rezanja prstiju, krvoprolića i rata, čovjek bi rekao da je riječ o dva lika vrtićkog ili mlađeg osmoškolskog uzrasta. I to o neka dva problematična, koje bi moderna pedagogija slala na posebne programe i dežurnom pedagogu dok bi starci doma zdvajali da im dječicu svi mrze i ne prihvaćaju, ignorirajući usput činjenicu da imaju dva iz čitanja, a razlomke neće svladati ni u pedesetoj.

No u filmu 'Duhovi otoka' (The Banshees of Inisherin) upravo se tako ponašaju dvojica odraslih muškaraca. Žive na zabačenom irskom otoku 1923. godine dok na kopnu bjesni građanski rat i iako je njihovo ponašanje dotjerano do tragikomičnog ekstrema, svi znamo muškarce koji se tako ponašaju i danas, i u odrasloj dobi, i onda kada im razlomci idu izvrsno, a ni s čitanjem nisu loši. Znamo, doduše, i takve žene, ali muškima to nekako bolje ide. I češće su među onima koji se ponose zbog sudjelovanja u glupim sukobima i ratovima, ili se pak na njih daju puno lakše izazvati.

Martin McDonagh, britansko-irski filmaš koji nam je prije petnaestak godina donio film 'Kriminalci na godišnjem' (In Bruges) krajem nam je prošle godine isporučio 'Banshees of Inisherin', kod nas u distribuciji nazvan 'Duhovi otoka'. U njemu dvije glavne uloge, odnosno dva zavađena prijatelja igraju isti glumci koji igraju i dvije glavne uloge u 'Kriminalcima' - Colin Farrell i Brendan Gleeson. Film je na sve strane pobrao panegirike, nominiran je za hrpetinu nagrada i neke već osvojio.

Iskreno, nisam očekivala da će mi se film svidjeti. Kopanje po toksičnoj prirodi muških međuodnosa u načelu me malo do nimalo zanima, bez obzira na to koliko genijalan bio pisac ili redatelj koji se njima bavi. No ispalo je da film, osim doista do krajnosti istjerane pa zbog toga apsurdno komične i crne priče o ponašanju dva muškarca u sukobu - govori i o mnogočemu drugome. Govori, na neki način, o krizi srednjih godina. Govori o tome gdje završava samoodređenje, a počinje samodopadnosti. Govori o tome kada je moralno izabrati sebe nauštrb drugih, a kada je to tek okrutnost. Govori o tome kada je napuštanje ljudi koji nas vole nužan čin samoodržanja, a kada puko egoistično preseravanje i preuveličavanje vlastite važnosti. Govori i o tome kada treba pustiti, oprostiti se s nečim ili nekim čemu/kome smo privrženi. A to je mnogo za jednu pričicu o dva bivola na testosteronu.

Jedino im nikada neću oprostiti magaricu Jenny.