Kao velika obožavateljica i pratiteljica Oscara, svake godine negdje u ovo doba, a još više kada dođe vrijeme za dodjelu te nagrade, zaključim da sam - barem kad je o tome riječ - neizlječivo blesava. Uvijek me nekako zanima hoće li američka akademija filmskih umjetnosti primijetiti filmove koje sam i ja primijetila, hoće li u intervjuima i prilozima između nominacija i dodjele nagrada glumci, redatelji, producenti i ostali filmadžije reći nešto o filmu zbog čega ga ja volim, mrzim ili bih ga mogla još više zavoljeti ili zamrziti te na kraju, hoće li se taj film zlatnim slovima upisati u povijest mainstream filma. Uglavnom, očekivanja su mi prevelika, prenaivna i preblesava. Trebala sam dosad već naučiti.

Nominacije za Oscara lakše je predvidjeti nego samo nagrade, što je nije baš sasvim logično jer nam tako ne govori i matematički izračun vjerojatnosti. Ima tu još nekih faktora osim čistih brojčica koje utječu na to je li neki film pogodan oscarovski materijal ili nije, ali kako god okreneš, trebalo bi biti lakše pogoditi koji će jedan od pet ili jedan od deset filmova osvojiti nagradu nego pogoditi kojih će pet ili deset od, štajaznam, deset tisuća filmova biti nominirani. Pa opet, svi uvijek bolje pogode nominacije jer ovaj drugi, mimo-matematički faktor osjećaja za filing zapravo smanjuje skup filmova koji bi uopće mogli biti nominirani. Tako da - njah. Sve na kraju ispadne dosadno i predvidljivo.

Osim što nije sasvim. Oscarski glasači ipak nam svake godine prirede nekoliko iznenađenja, koja su katkad prava iznenađenja, a katkad nisu. Evo, recimo, ove godine svi padaju u nesvijest zato što je 'Trokut tuge' Rubena Östlunda (osvrt ovdje)​​​​ nominiran za najbolji film, a moš mislit tektonskog šoka. Em je Östlundu to već drugi film s najprestižnijom festivalskom nagradom na svijetu, em su film i glumci iz njega pobrali hrpetinu drugih nagrada, em je Östlund u međuvremenu postao poster darling lijevoliberalnih bogataša i intelektualaca, em je uza sebe furao takvu propagandnu mašineriju da vam priču filma i njegovu poruku sad već zna ispričati svaki europski student sociologije koji ga nije gledao. Tako da ono, Dajte najte s iznenađenjem.

Podosta je gaspova izazvalo i to što James Cameron nije upiknuo redateljsku nominaciju za 'Avatara', na što mogu samo odmahnuti rukom. Filmovi za djecu i školski program s temom očuvanja okoliša nikada nisu bili materijal koji bi njihove redatelje uzdizao do filmaškog panteona pa, evo, nije ni ovaj. Big deal. Isto bih rekla i za izostanak glumačke nominacije Toma Cruisea za nastup u 'Top Gun: Mavericku' (osvrt ovdje) jer ono - dajte se, ljudi, saberite. Kužim da je sve to ljudima jako simpatično, da Cruise objektivno NIJE LOŠ glumac, ali zadnja nominacija koju je fakat bio zaslužio bila je ona za sporednu ulogu u 'Kišnom čovjeku'. Ni za što poslije nije, pa ni za ovo, koliko god se svi uz taj film s toplinom oko srca prisjećali vlastite mladosti i uvjeravali se da i dalje možemo furat supersonične avione (doslovno ili metaforički, jelte).

Posebna su kategorija iznenađenja ona u kojima je Akademija nešto učinila dobro, ali na istome filmu pokazala svoju ograničenost. Recimo, nominacija fantastičnog Paula Mescala za glavnu ulogu u filmu 'Aftersun' (osvrt ovdje) jest bez zadrške vrlo ugodno iznenađenje, jednako kao što je superdobra vijest to što je film 'Women Talking' uvršten među nominacije za najbolji film. No interesantno je da redateljice tih dvaju filmova - jer da, oba su režirale žene (BU!) - nisu primijećene u nominacijama. Interesantno, ali ne i iznenađujuće jer su žene u čitavoj povijesti nagrade Oscar za najbolju režiju nominirane tek osam puta. S takvom statistikom i junačkom tradicijom, dakle, ni o kakvom se iznenađenju ne može govoriti, ali o sramoti da se žene ne u filmskom svijetu ne doživljava jednako ozbiljno kao i muškarce već bi se moglo.

Jedno od iznenađenja - meni osobno možda najbolnije - jest izostanak filma 'Decision to Leave' Park Chan-wooka (osvrt ovdje) iz svih nominacija, iako se govorkalo da bi čak mogao biti uvršten među nominacije za najbolji film, dok je pretpostavka da bi mogao biti među nominiranima za najbolji film izvan engleskog govornog područja - izgovarana kao sigurna stvar pa je čak i na hollywoodskim kladionicama imala odgovarajući koeficijent. Teško je govoriti je li izostavljanje iz nominacija bilo pravedno ili nepravedno, pogotovo ako, kao ja, nisi gledao gotovo nijedan drugi nominirani film u toj kategoriji, ali generalno je šteta što je jedan takav osebujan film iz radionice jednog tako osebujnog redatelja ostao na suhom. Da ga je snimio neki američki redatelj (što mi se čini da bi se u budućnosti moglo dogoditi), GARANT bi bio među nominiranima za najbolji film.

Ali eto. Iznenađeni, razočarani, šokirani ili džepova punih para jer smo se dobro kladili na hollywoodskim kladionicama, sad nam preostaje samo čekanje na dodjelu nagrada. Ja se kladim na 'Fablemanove' u kategoriji najboljeg filma. Ali ja svake godine mislim da će me Oscari nečim iznenaditi i razveseliti, mislila sam da će Francuzi pobijediti na SP-u u nogometu, a na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj kladila sam se da će pobijediti Mika i Savka. Pa toliko o mojim proročanskim moćima.