Negdje u predzadnjoj četvrtini 'Fabelmanovih' glavni se junak, maturant Sammy Fabelman (Gabriel LaBelle) sukobljava sa školskom sportskom zvijezdom, arijevski ljepuškastim Loganom. Logan - što samo na prvi pogled djeluje paradoksalno - gubi živce zato što ga je Sammy predobro prikazao u filmu školskom markirantskom izletu na plažu. Logan je, čini se, pametniji i emotivno osvješteniji nego što nam se to dotad činilo. Totalno je prošvikao jer ga je Sammy prikazao kao božanstvenog junaka kakav nikada u životu neće biti i time praktički svima koji ga upoznaju zacementirao razočaranje. Logan i Sammy ipak nekako dolaze do razumijevanja zahvaljujući kojem Sammy ne završava u bolnici zbog ozljeda iz tučnjave, ali pri rastanku Logan Sammyju poručuje nešto što na prvi pogled zvuči kao očigledna činjenica i prožvakani kliše: 'Stvaran život nije kao film'. Čovjek bi mu najradije ironično odvratio: 'Ma, nemoj, genije? Kako si to uspio skužit?'

No kao i u bezbroj drugih momenata u 'Fabelmanovima' to opće mjesto o filmovima koji nisu stvaran život i stvarnom životu koji nije kao film zapravo je jedna od glavnih poanta ovoga filma. Film je, naime, o odrastanju mladića koji tamo negdje od svoje osme godine, kada je vidio scenu željezničke nesreće u filmu 'Najveća predstava na svijetu' Cecila B. DeMillea, silno želi snimati filmove. I o njegovoj fascinaciji time kako se filmom može manipulirati stvarnost.

Film je, dakako, i o mnogim drugim stvarima - o obitelji i njezinoj funkcionalnosti ili disfunkcionalnosti, o talentu i posljedicama njegova zatomljivanja, o boli koju za sobom katkad donosi stvaranje umjetnosti, o sukobu 'inženjerskog' i kreativnog razmišljanja, a kad bismo išli u detalje, triviju i amatersku psihoanalizu - i o Spielbergovu bistrenju vlastitog odnosa s roditeljima, pogotovo s majkom. Ipak je čekao da takav film snimi nakon što mu oboje roditelja umre, a to isto nešto govori o svemu ispisanom u ovom odlomku.

No glavna poanta, glavna priča upravo je odnos između filma i stvarnog života, o Sammyjevoj fascinaciji time da bušenjem rupica na celuloidnoj vrpci može stvoriti dojam kao da se na snimljenom materijalu ispaljuju metci, o rakursima, kadrovima, perspektivama i njihovu montiranju, o tome da ti film koji put priča šarene laži, ali i o tome da koji put jedino na filmu možeš vidjeti istinu, iako ti ona u stvarnom životu izmiče u nevidljivost i zamagljenu pozadinu.

U 'Fabelmanovima' je zato sve puno tipično spielbergovskih klišeja, tropa, već stoput prožvakanih situacija iz njegovih (i tuđih) drugih filmova, ali nijedan mu se nije omakao, nije slučajan, nije jednoznačan i definitivno nije tamo zato što Spielberg ne bi znao bolje. Da, priče o tome da moraš slijediti svoje srce, pa makar to nekoga povrijedilo - kako Sammyju svoju tešku odluku o rastavi priopćava njegova vrckava, umjetnički nadarena majka, priče o tome da se umjetnički talent mora iskoristiti, ali da čovjeku često uništi privatne odnose - kako mu to objašnjava njegov praujak Boris (Judd Hirsch u jednom od najsimpatičnijih epizodnih nastupa) i sve tipične filmske srednjoškolske situacije koje možete zamisliti - ovdje su jer nešto znače. A tako su tipične i prepoznatljive zato što vam još nešto govore - da su režirane. Da je to film. I da Sammy, pa time i Spielberg, jako voli film - i kao medij i kao umjetnost i kao sredstvo pomoću kojeg se nosi sa životom, pokušava ga kontrolirati iako zna da ne može.

I Spielberg tu poantu prenosi briljantno, bez obzira na to je li riječ o emotivnim scenama u kojima naprosto vuče suze iz gledatelja, bez obzira na to je li riječ o tipiziranim, pomalo ukalupljenim likovima majke i oca, koji kao da personificiraju 'znanost' i 'umjetnost' za neki edukativni film (kad bi takvi edukativni filmovi postojali. Čini to i u zadnjoj sceni filma, superduhovitom promjenom perspektive i kadra kojom nam pokazuje da iza ove priče stoji redatelj koji je odabrao da ona tako završava.

Spielberg, kao i mnogo puta dosad, ovim filmom i njegovim brojnim elementima, otvoreno šarmira publiku i zavest će je bez problema čak i u onim slučajevima gdje ta publika neće primijetiti njegovu veliku ideju o odnosu filma i stvarnog života. Pokušava šarmirati i članove Akademije, koji će sigurno pozitivno reagirati na njegovu objektivno šarmantnu i pametnu romansu s filmom protkanu kroz obiteljsku priču. No u ovom slučaju to uopće nije mana, nego velika, vrhunska kvaliteta koja je mogla izaći samo iz glave redatelja njegova kalibra.