Probamo li prepričati sadržaj slovenskog filma 'Drvo', vrlo bi se lako moglo učiniti da prepričavamo radnju kakvog napetog psihološkog trilera. Majka i dvojica sinova nalaze se u bezizlaznoj situaciji, zarobljeni unutar četiri zida svoje kuće. Upravo ono što im pruža utočište ujedno ih porobljava. Izolacija polako uzima svoj danak, a nevidljiva prijetnja zlokobno se nadvila nad njihove živote. Što ih sprečava da izađu?

Dakako, film nije psihološki triler, ali sadrži sve njegove elemente. Redateljica Sanja Prosenc pojašnjava kako je 'Drvo' portret stanja – stanja zatočeništva i neizbježnosti. Radnja pak nije linearna, već je podijeljena u tri poglavlja, a svako predstavlja jedno od troje protagonista, mlađeg sina, majku i starijeg sina.

Ovakav tip fabuliranja inteligentno skriva osnovnu premisu koju onda pravovremeno iskoristi, polako otkrivajući priču gledatelju. Prva se priča odvija oko najmlađeg člana obitelji Velija i predstavlja fizički zatvor. Prva scena filma prikazuje njegovo znatiželjno oko koje viri kroz rupu u vratima pokušavajući upiti što više svijeta.

On je idealan za prvu priču jer on, kao i gledatelj u tom trenutku, nije svjestan što se to zapravo događa i zašto je osuđen na to da svoj bicikl vozi u krug na uskom i prašnjavom dvorištu.

Druga priča predstavlja majku. U njezinom slučaju pojam zarobljeništva ponire u psihološku sferu. Zarobljena u životu koji nije izabrala, nemoćna je da išta poduzme, sama, bez supruga, ljubavi i dodira. Treća je priča o starijem bratu Aleku. Zatočeništvo se kod njega širi na emocionalnu razinu, a zarobljen je u osjećaju krivnje zbog događaja čije su posljedice odgovorne za samu radnju.

Možemo primijetiti i svojevrsnu frojdističku strukturu, u kojoj bi mlađi dječak bio nagonski i neobuzdani id, majka ego koji pokušava komunicirati sa svijetom i pomiriti dvije strane, a stariji sin superego koji krivnjom kažnjava sebe i ostale članove.

Redateljica kirurški precizno balansira unutar emocionalnih odnosa čuvajući se patetike. Scena u kojoj se dječak zavlači u majčin krevet vrlo je lako mogla upasti u klišej majka-sin, no postaje izrazito snažna kad dječak ponudi majci da joj ispriča priču i u tom trenutku priča se nastavi u svojevrsnoj naraciji, kao da dopire iza kamera, i možemo primijetiti kako su njihovi pogledi nastavili tamo gdje su se usne zaustavile.

Fotografija i boja čine gotovo sve. Mitja Ličen, kinematograf i supisac, upravo je ova dva elementa iskoristio kako bi vješto manipulirao našim emocijama, unoseći po potrebi nemir, napetost, melankoliju. Slika je kuće naglašeno siva, monotona i isprazna. Kao da gledamo 'Poslije podne' Lordana Zafranovića: dosada, tjeskoba, tromost, mrtva ptica.

Redateljica je sve snage usmjerila u autentično dočaravanje zarobljenosti i ta se klaustrofobija osjeti u svakoj olovnoj minuti, pa čak i u onim scenama koje bi trebale prikazivati sretnu obitelj. Svaki je kadar podloga i priprema sljedećem, a inzistiranje na toj klaustrofobiji i neizvjesnosti tjera nas da se nervozno meškoljimo u stolici, a da i ne znamo zašto.

Skladatelj Janez Dovč odgovoran je za jednu od ponajboljih muzičkih matrica, čudnu fuziju modernog i klasičnog, no izuzetno efektnu.

Vrlo spor tempo i 'ure koje teku kao od smole' odbit će publiku koja cilja na zabavan karakter filma jer sumornost i grozničava nepredvidljivost stvaraju nelagodu. Prirodna je reakcija htjeti to izbjeći, no ukoliko odlučimo Sanji Prosenc podariti dva sata, ona će ih bez dileme učiniti vrlo bolnima i dugotrajnima, no to je bol u kojoj ćemo mazohistički uživati.