Kad su me jedanput pitali kako bih nekom strancu najbolje predstavila svoju zemlju, a da to ne bude uobičajeno turističko razgledavanje i pričanje o nizu hrvatskih kraljeva, odmah mi je palo na pamet da bi to bilo najbolje učiniti tako da tog stranca i njegove prijatelje pozoveš na obiteljsku gastronomsku feštu. To je ono kad netko iz obitelji slavi rođendan, imendan, godišnjicu braka, kći mu je došla na ferije iz Amerike ili je naprosto već nekakvo Majmunovo - pa se onda rastegnu stolovi na terasi ili u dvorištu, stigne sva rodbina od rođene braće do jetrvine svekrve pastrva, posuđuju se stolci od susjedi i svi sjede jedni drugima na glavi, pa onda jedu, razgovaraju, svađaju se, pjevaju i onda opet malo jedu. Mislim da je to najbolji način za upoznavanje lokalnog mentaliteta jer takva su okupljanja zajednička točka valjda svih ljudi s ovih područja, bez obzira jesu li iz grada ili sa sela, jesu li intelektualci ili vucibatine, glasaju li za HDZ ili za Radničku frontu. 

Zbog toga svaki put kada netko najavi nekakav gastronomsko-putopisni serijal na televiziji, ja se ponadam da će to biti nešto u tom stilu. Da će se taj netko uputiti diljem Republike Hrvatske i onda udri po obiteljskim feštama i okupljanjima. Možda to iz mene progovara diploma iz sociologije koju već jako dugo ne koristim, ali ipak sam uvjerena da bi to bila jako zgodna gastronomsko-putopisna serija.

'Dhruv Baker - Iz Hrvatske s ljubavlju' nije takav serijal, iako jest gastronomsko-putopisni. Nije, naravno, pravedno ni objektivno sve gastronomsko-putopisne serijale uspoređivati sa svojim osobnim željama i očekivanjima, ali ono po čemu se ovaj serijal razlikuje od svega onoga što sam opisala u gornja dva odlomka jest i to da nije baš ni naročito osoban. 

Britanski kulinarski majstor Dhruv Baker 2010. godine pobijedio je na britanskom Masterchefu i sad je došao u Hrvatsku vidjeti što tu ima u smislu gastronomske ponude, koje se namirnice ovdje koriste u kojem dijelu zemlje, kakva se jela jedu i što bi on mogao od svega toga skuhati na svoj način. Zvuči dobro kao koncept, ali izvedba baš i nije takva. Većinu epizoda gledamo Dhruva i njegovu ekipu kako šeću po nekom poznatom mjestu u Republici Hrvatskoj - sinoć je to bila Opatija - pa onda obilaze lokalne restorane, trgovce namirnicama, e da bi onda Dhruv u dva navrata nešto kuhao od namirnica koje je tako nabavio. Te snimke, međutim, više su nalik propagadnim video-spotovima turističke zajednice već nekog gradića u kojem se trenutačno nalaze nego što izgledaju kao autorski show osobe koja je svoje ime stavila u naslov emisije.

Dijelovi u kojima Dhruv nešto kuha vrlo su dobri, premda bi možda bili još bolji kada bi se malo više reklo o tome što točno radi i kako to radi, ali okej, to nisu 'Male tajne velikih majstora kuhinje' pa ne možemo sad baš očekivati recepte. Problem je u onim drugim dijelovima, kada de facto gledamo turističke razglednice, a ni te turističke razglednice baš ne bi osvojile zlatne plakete na festivalima turističkih razglednica. Sinoć smo se tako, primjerice, nagledali Dhruva i njegovih prijateljica kako šeću po opatijskom lungomare, cvijeća u cvatu u botaničkom vrtu i mora kako udara o opatijsku obalu, a da nam je pritom samo rečeno da je Opatija najstarije turističko središte u Hrvatskoj, još iz doba Habsburške monarhije - i da ima 11 km dugačku šetnicu. To je više-manje bilo sve. Sve ostalo su samo bili kratki videoisječci ljudi kako bauljaju Opatijom i okolnim mjestima, tu i tamo kupujući kestene, kruh i šparoge. 

Podsjetilo me to na neke emisije komercijalnih televizija, u kojima se nedostatak sadržaja prikriva time što se između prizora u kojima se nešto događa snima grad, ljudi koji prolaze njime i pušta nekakva ambijentalna glazba. Tako je i ovdje. Jest da ovdje znamo da su ljudi koji šeću pred kamerama - glavni junak i njegova ekipa, ali sam sadržaj je nula. I stječe se dojam da bi sve vrijedno u jednoj epizodi stalo u maksimalno deset minuta.

Ne mogu, doduše, reći da me bilo što u ovom serijalu posebno uvrijedilo lošom kvalitetom ili, bože sačuvaj, nekakvom glupošću. Ne. No ne mogu baš reći ni da me posebno zainteresiralo ili da me potaknulo da nastavim gledati serijal. Ne kažem da su Dhruv i ekipa morali snimiti baš ono što sam opisala na početku teksta. Ali u moru gastronomskih i gastronomsko-putopisnih serijala, u svijetu u kojem standarde postavljaju Anthony Bourdain i još sva sila drugih majstora tog žanra - i ovom je serijalu trebalo barem malo više mašte i osobnog pristupa. Ovako je ispao pomalo prazan i generički.