Nova predstava ZKM-a 'Alisa u Zemlji čudesa' najavljuje se kao spektakl za gledatelje od sedam do 77 godina, u kojem je okupljen dream team, od redateljice Renate Carole Gatice i dramaturga Ivora Martinića preko dvojca Kutić i Decker, zaduženih za kostimografiju, do glazbenika Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića Mrleta. Predstava nastaje po slavnom romanu britanskog književnika Lewisa Carrolla, ali temperamentna i buntovna argentinska redateljica zamislila ju je sasvim drukčije. Premijerno će biti izvedena u subotu 18. studenoga na velikoj sceni.  

Renata Carola Gatica poznata je po originalnim interpretacijama tekstova, što je dokazala, između ostalih, suvremenom rokerskom predstavom '#radninaslovantigona', za koju je dobila nagradu za najbolju režiju na Gavellinim večerima. Rođena je u Cordobi u Argentini te je dobila nekoliko značajnih kazališnih nagrada, a od 2007. živi u Zagrebu. Već tri godine vodi vlastiti Teatar Poco Loco. Za tportal otkriva da će njezina 'Alisa' biti suvremena i drukčija već od početka. 

Alisa odluči da ne želi odrasti

'Alisa je djevojčica koja ne čita knjige na obali rijeke kao u originalu, nego dolazi u kazalište, sjeda u gledalište i gleda predstavu s drugom djecom. No tu su hostese koje djecu upućuju da se moraju lijepo ponašati, biti tiho i slušati odrasle, što drugim riječima znači da ne smiju maštati. Te hostese zapravo vrše pritisak na djecu. Alisa odluči da ona ne želi odrasti nego se želi i dalje igrati i maštati jer strahuje da će, ukoliko se to dogodi, ostati bez mašte. Popne se na scenu i kreće u uzbudljivu pustolovinu', kaže redateljica te napominje da se u predstavi otvaraju dva problema: strah od odrastanja i potraga za vlastitim identitetom, što je danas jako važno pitanje.

Novost je i to što se u interpretaciji redateljice Renate Carole Gatice pojavljuju čak četiri Alise. Glavnu Alisu igra Anđela Ramljak, Barbara Prpić utjelovit će Hrabru Alisu, Marica Vidušić Mudru Alisu, a Tina Orlandini Osjećajnu Alisu. Zanimalo nas je kako je ovom prigodom surađivala s ansamblom ZKM-a, s kojim je već radila predstavu '#radninaslovantigona'. 'Zaljubili smo se jedni u druge', objašnjava redateljica, pojašnjavajući da je to vrlo plemenit ansambl koji redatelju daje podršku i onda kada stvari krenu loše.

Ansambl ZKM-a ne funkcionira kao puno zvijezda, nego kao jedan entitet

'Jako je važno imati potporu ansambla. Redatelji koji rade u ZKM-u uglavnom su mladi, puni strahova i s malo iskustva, pa je normalno da će neki njihovi koraci biti nesigurni. Međutim ansambl ZKM-a čvrsto stoji uz nas i onda je sve lakše. Kad stvari krenu loše, oni ne optužuju i ne traže krivce, nego rješenja. To mogu usporediti s nogometom: argentinski nogometaši su odlični i velike su zvijezde, međutim kad igraju kao tim, nisu tako dobri kao pojedinci. U Hrvatskoj ima jako puno dobrih glumaca, ali zajedno ne funkcioniraju. Ansambl ZKM-a ne funkcionira kao puno zvijezda, nego kao jedan entitet', pojašnjava redateljica svoju suradnju s glumcima ZKM-a.            

Temperamentna i borbena argentinska redateljica surađivala je i s Teatrom Itd, riječkim HNK-om Ivana pl. Zajca i Kazalištem Trešnja, a onda je prije tri godine odlučila da se više neće baviti kazalištem za odrasle, nego samo za djecu. Zašto?

'Imam problem s publikom: ne razumijem hrvatsku publiku! Između mene kao umjetnice i hrvatske publike postoji velika rupa. Živjela sam u zemlji u kojoj je kazalište alat revolucije. U Argentini ljudi reagiraju na stvarnost preko kazališnih predstava. Uglavnom sam radila u ZKM-u i Teatru Itd, gdje sam imala slobodu i sve uvjete, ali sam se iscrpila jer mi se čini da ovdje u Hrvatskoj nikoga ne dotičem svojim predstavama. Mislim da većina hrvatske publike ne doživljava kazalište kao mjesto koje će ih prodrmati i dotaknuti nego prvenstveno kao entertainment. Mene to ne zanima!', rezolutna je Renata Carola Gatica. 

Zbog toga je prije tri godine osnovala vlastiti Teatar Poco Loco, u kojem pokušava slijediti svoje ideje o dječjem kazalištu. 'Smatram da je kazalište jedno od zadnjih mjesta u kojem se umjetnici mogu boriti za bolju budućnost svoje djece', kaže. Njene predstave 'Ljubiti, samo ljubiti' i 'Pola pola' prepoznali su klinci, ali i žiriji dječjih festivala koji su ih nagradili priznanjima. Na pitanje kako opstaje sa svojim privatnim dječjim kazalištem u uvjetima krize i pada publike redateljica odgovara da je njoj lako jer drukčije razmišlja od većine hrvatskih kazalištaraca.

Utopija je misliti da možeš cijeli život raditi samo ono što voliš

'Svjesna sam da se nikada neću obogatiti od kazališta i da je utopija misliti da možeš cijeli život raditi samo ono što voliš. Da možeš raditi ono što voliš, moraš raditi puno toga što ne voliš. Kad sam to shvatila i prihvatila, život mi je postao lakši. Kad sam osnovala kazalište, govorila sam suradnicima da ulaznice trebaju biti jeftinije kako bi se klinci svake nedjelje vraćali nama, a mi trebamo imati manje honorare i više volontirati jer je to investiranje u budućnost, onda su se Hrvati šokirali. No ustrajala sam i Teatar Poco Loco danas radi drukčije. Mi Argentinci nismo opterećeni uspjehom. Naš cilj nije uspjeh. Cilj Teatra Poco Loco je učiniti kazalište dostupnim i onima kojima nije dostupno. Zato puno volontiramo i putujemo, radimo mobilne predstave kako bismo ih mogli prilagoditi svim uvjetima, prijavljujemo se na brojne natječaje, od Ruksaka punog kulture pa nadalje. Zato ulaznice kod nas stoje 15, a ne 30 kuna', objašnjava redateljica te zaključuje kako joj je rad u dječjem kazalištu vratio nadu i vjeru da je to što radi bitno i posebno. 

Jedna od njezinih ideja je i političko kazalište za djecu. Previše avangardno? Možda, ali Renata Carola Gatica duboko vjeruje u tu ideju. Pojašnjava da političko kazalište nije samo ono kazalište koje govori o politici. Po njoj je kazalište političko i onda kada tjera klince na razmišljanje i na akciju.

'Dječje kazalište je političko kad u klincima budi malog revolucionara. Htjela bih da klinci nakon mojih predstava imaju feeling da mogu nešto promijeniti. Problem je u tome što smo u ovom neoliberalnom kapitalizmu izgubili nadu da možemo išta promijeniti. Bojim se da će takva generacija ljudi bez nade odgojiti generaciju koja neće imati nikakve empatije i potrebe za aktiviranjem. Ja se borim protiv toga. Tu sam našla svoje mjesto, tu se osjećam puno više iskorištenom', kaže Renata Carola Gatica, objašnjavajući da se u 'Alisi' u jednom trenutku, dok ona još sjedi u gledalištu, stječe dojam da su svi ti klinci u dvorani Alisa.   

Ako ti nešto ne odgovara, onda to trebaš promijeniti

'Svi smo mi Alisa. Svi smo mi Antigona. Svi smo mi Petar Pan. Svi smo mi protagonisti svojih života i svi mi kreiramo svoju budućnost. Ako ti nešto ne odgovara, onda to trebaš promijeniti. To klinci moraju učiti od malih nogu. S druge strane, jako volim raditi s klincima. Oni su divna publika - ako se trudiš, oni će te nagraditi. Mislim da mogu postići da se klinci zaljube u kazalište', kaže redateljica.

Razlike između hrvatskog i argentinskog kazališta?

'Krenimo od razlika između Argentinaca i Hrvata. Argentinci su jako aktivan narod. Oni još vjeruju da mogu nešto promijeniti i kad im se nešto ne sviđa, odmah izađu na ulice. Cijela Argentina se digla na noge zbog zakona o medijima kojim je bio omogućen monopol. S druge strane, Argentina je napredna zemlja. Argentinski zakoni dopuštaju brakove homoseksualnim parovima i oni mogu posvajati djecu, a liberalna je po pristupu transrodnim osobama. Imamo i zakon koji omogućuje siromašnim parovima dobivanje stipendija za umjetnu oplodnju. U Argentini je glasovanje obavezno - ako ne glasaš, ideš u zatvor. Već deset godina moram ići glasovati u argentinsku ambasadu u Budimpeštu. To pridonosi građanskoj odgovornosti', kaže redateljica.

Svjesna je da Argentina nije bogata zemlja i u njoj postoje velike razlike između bogatih i siromašnih, a visoka je i stopa kriminala, pa ta nepravda izaziva veliki bijes u narodu, ali po njenom mišljenju, 'kvaliteta života je jako cool'. Sviđa joj se što je socijalizam ostavio u Hrvatskoj nekakvu ideju o jednakosti i što nema toliko bijesa i kriminala. No nezadovoljna je ponašanjem intelektualaca i umjetnika u Hrvatskoj. Po njoj bi oni trebali biti avangarda društva, a to nisu. Primijetila je i crtu cenzure, što ne odobrava.

Ističe da je odgojena u duhu slobode, ali napominje da treba znati koja je cijena slobode i kako ju koristiti na pravilan način. Upozorava da treba biti oprezan sa slobodama i paziti što se želi jer se te slobode mogu i ostvariti.  

'U Argentini imaš slobodu da budeš ono što jesi, recimo redatelj ili slikar, ali tu istu slobodu izražavanja imaju i skupine nacionalista, neonacista i neofašista, koje su najglasnije u zajednicama imigranata. Argentinski zakoni su liberalni i omogućili su useljavanje raznim ljudima pa su tako tamo našli utočište mnogi ultradesničari. Te male zatvorene zajednice imigranata također imaju slobodu izražavanja pa tako stalno govore o 'čistom narodu i čistoj krvi'. Bez obzira na to, čini mi se da je Argentina tolerantnija od Hrvatske', kaže redateljica.    

Kazalište jest politika

Pojašnjavajući misiju kazališta u Argentini, ističe da se tamo na svaki aktualni problem reagira kazališnom predstavom. Čak kad se postavlja Čehovljev 'Višnjik', ili neki klasici, Argentinci opet govore o aktualnoj situaciji. Kaže da kazalište tjera na akciju. Ljudi koji rade kazalište i oni koji idu u kazalište su jako angažirani ljudi. Dodaje da je argentinska publika navikla na takav angažirani tip kazališta i to jedan od bitnih razloga zašto uopće ide u kazalište.

'Jedan glumac je na dodjeli Nagrade hrvatskog glumišta rekao: 'Ostavimo politiku izvan kazališta!' To mi je nepojmljivo. Kazalište jest politika. Kad napravim predstavu, tjeram ljude da razmišljaju, dakle djelujem politički. Ne moram biti gola i vaditi zastavu iz vagine da bih djelovala politički. Kad u 'Alisi' gusjenica kaže Alisi: 'Budi malo luda, to je okej!', to je također politička izjava. Ili kad vojvotkinja pokušava Alisu hraniti svojim riječima, a ona kaže: 'Ja ne želim da me itko hrani svojim riječima, ja želim sama misliti što želim.' To su sve političke izjave. Dakle funkcija kazališta u Hrvatskoj nije onakva kakvom je ja vidim', kaže Renata Carola Gatica.

U Hrvatskoj su mišljenja jako podijeljena o funkciji kazališta: mladi redatelji, poput Frljića i Kurspahića te Anice Tomić, imaju snažne političke poruke u svojim predstavama dok neki drugi redatelji i glumci smatraju da politici nije mjesto u kazalištu. Što misli o tome?         

'Ne moram doslovno izvikivati političke parole na sceni! U kazališnoj predstavi možemo izreći kritiku društva i kroz drukčiju poetiku. To je naša funkcija! Također mislim da političko kazalište nije samo ono koje govori o politici. Političko kazalište može govoriti i o svijetu emocija, ali je bitno da inspirira ljude da uzmu stvari u svoje ruke i pokušaju nešto promijeniti. Dakle da porazmisle o sebi, društvu i državi, da se aktiviraju i zatim na izborima glasaju za nekoga drugoga', ističe Renata Carola Gatica, dodajući da idemo u kazalište zato da se u nama dogodi čarolija i onda izađemo kao bolji ljudi.

A što je s Hrvatima u Argentini?

'Hrvati su u Argentini vrlo aktivni. Bave se građevinarstvom i imaju puno novca. Da bi dobivali koncesije za gradnju objekata, drže se uz vlast. U Argentini su 12 godina na vlasti bili ljevičari, a sada, kada su se vratili desničari, vidim da su ponovno uz vlast', ističe redateljica.