Za gledanje filma 'TÁR' prije svega vam je potrebno nešto što je moja baka nazivala zicflajš. Doslovno prevedeno, to znači 'meso za sjedenje' ilitiga dupe, a zapravo je riječ o strpljenju koje je potrebno da odsjedite dva i pol sata lamentacija redatelja i scenarista Todda Fielda o problematici povezanoj s pokretom #metoo i cancel-kulturi. Takvo je što teško i s remek-djelima Coppole, Kubricka i Tarkovskog, a ovaj film nije u toj kategoriji. Iako ih autor - ne stalno, ali primjetljivo - svako malo pokušava citirati i imitirati.

Osim zicflajša, potrebno vam je i jako puno dobronamjernosti. Film, naime, govori o padu slavne dirigentice i velike umjetnosti zbog optužbi za seksualno zlostavljanje i zloupotrebu moći i pritom se brutalno fura na to da je nepristran i objektivan. Nije nijedno - očigledno je da se prije svega izruguje efektima #metooa i cancel-kulture, i to vrlo nepošteno, ali mora mu se priznati da je barem pokušao stvoriti kakav-takav dijalog o tom problemu.

Prije svega, to je učinjeno kroz karakterizaciju i fenomenalno tumačenje lika Lydije Tar (kapa dolje Cate Blanchett, koja je tu uložila valjda sve što zna, umije, osjeća i zna pokazati, a to je mnogo). Lik slavne dirigentice prikazan je upečatljivo, karizmatično, snažno, sasvim je srasla s umjetnošću kojom se bavi, beskompromisna je, prodorna i osebujna. Na početku, kada je u jednoj (predugoj) sceni predstavlja poznati pisac i novinar 'New Yorkera', Adam Gopnik, nabrajanje svih njezinih postignuća, titula, nagrada i projekata već negdje napola počinje zvučati kao apsurdna parodija i takav je dojam pojačan kada u publici Field prikaže Lydijinu osobnu suradnicu Francescu (Noémie Merlant iz filma 'Portret djevojke u plamenu') kako usnicama doslovno prati riječi iz Gopnikova predstavljanja.

Tom litanijom o Lydijinim uspjesima uspostavljene su dvije stvari, dva elementa njezine kompleksne ličnosti. Ona je DOISTA talentirana, DOISTA genijalna, DOISTA velika i uspješna umjetnica, DOISTA karizmatična i DOISTA žena koja pomiče granice u umjetničkoj branši u kojoj prevladavaju muškarci (a u kojoj ne prevladavaju?). Lydia je, međutim - vidi se i po tom panegiriku koji je asistentica naučila napamet i očigledno napisala, ali i po njezinu nastupu u intervjuu koji slijedi - podosta zaljubljena sama u sebe, podosta arogantna, podosta nesolidarna prema kolegicama i kolegama te - u razlaganjima 'svoje' umjetnosti - podosta sklona praznom intelektualiziranju koje zvuči cool, ali ne znači ništa, odnosno, kao što bi Amerikanci rekli, podosta je full of shit. Drugim riječima, istodobno je velika, ostvarena umjetnica, ali i nadmena pozerica.

Film je lijepo omeđen po formi sličnim, ali po sadržaju i tonu potpuno drugačijim dijalozima. Na početku je to taj Gopnikov intervju, u kojem se Lydiju diže u nebesa i daje joj se prilika da to još malo 'podeblja' sama. Pri kraju su to ispitivanja zbog optužbi za seksualno zlostavljanje i zloupotrebu moći, u kojima se Lydiji daje prilika da se brani, ali i da otkrije svoje reakcionarne stavove, koji možda i nisu njezin općepolitički stav, ali su stvarni pokazatelj da ona misli kako joj je, zato što je velika umjetnica i moćna dirigentica, sve dopušteno.

Između te dvije 'međe' gledamo prizore iz Lydijina privatnog života, u kojem svoj brutalistički berlinski stan dijeli sa suprugom Sharon (njemačka glumica i zastupica zelenih u parlamentu, Nina Hoss) i kćeri Petrom (mlada glumica Mila Bogojevic). Sharon je koncertmajstorica u Berlinskoj filharmoniji, kojom Lydia trenutačno ravna, a brak im se očito ukiselio te došao do one faze gdje gotovo svaki razgovor vodi do analize partnerovih mana, pa tako i Sharon Lydiju optužuje da joj je svaki odnos, osim onog s kćeri, 'transakcijski'. Iskreno, nemam pojma što to točno znači u kontekstu međuljudskih odnosa, ali iz konteksta filma jasno je da nije dobro. Lydia, dakle, i u svojem privatnom životu pokazuje da su njezini iznimni umjetnički talenti i postignuća neraskidivo povezani s njezinim nezgodnim karakterom i narcizmom. No i ovdje je, u nekim zastrašujućim situacijama - impresivna. Kada se, rješavajući problem s osobom koja joj gnjavi kćer, predstavi kao Petrin otac pa i u nastavku te tirade, čovjek joj se mora barem malo diviti.

Cate Blanchett savršeno se snašla u toj ulozi i pravi ju je užitak gledati. Dapače, njezina izvedba, taj kompleksni karakter, te emocije, taj odnos prema glazbi - sve je to nešto zbog čega vrijedi pogledati film. No priča, koja je postavljena tako da izgleda kao ne sasvim razjašnjeni dijalog o tome jesu li gori oni koji zloupotrebljavaju svoju moć ili je gora cancel-kultura koja ih proziva - zapravo je vrlo jasno naklonjena ovome prvom. Jer, naime, kakvo je to uopće pitanje? Kakva je to uopće dilema? Cancel-kultura definitivno ima svojih mana, svojih ekscesa i besmislica, ali kako se uopće može pomisliti da je gora od onih koji čine zlodjela? Plus, ruganje identitetskoj kulturi mladih kroz banalne i jednodimenzionalne primjere mladih koji tvrde da ne mogu ozbiljno shvatiti Bacha zato što je bio mizogin strahovito je nepošteno. Ne možeš s jedne strane prikazati kompleksnu, impresivnu i ostvarenu osobu, a s druge strane dvominutnog statista sa zadatkom koji ima jedan jedini stav i onda pitati gledateljstvo na čijoj je strani. Todd Field radi upravo to. U više navrata i više situacija. Suprotstavlja Lydiju i takve likove.

I zato ovo nije dobar film. Ne zato što je reakcionaran i na strani MOŽDA neopravdano optuženih za zlostavljanje. Nego zato što se predstavlja kao da nije. I kao da u gledatelja želi pokrenuti ravnopravan, nepristran dijalog. A ne želi. Želi ga dovesti do zaključka da su veliki, talentirani, osebujni ljudi možda teški, možda grozni, možda i narcisoidni, ali svakako bolji od ostalih. I da im se u tom kontekstu trebaju praštati prijestupi ili barem njihov talent i doprinos umjetnosti odvojiti od njihovih grijeha i privatne persone. Dok se s druge strane onima suprotstavljenima njima ništa ne oprašta. Njih se samo predstavlja kao pravovjerne budale koje krivo razmišljaju o Bachu.