Kazališna predstava 'Ciganin, ali najljepši', nastala prema hit romanu Kristiana Novaka, a u režiji Ivice Buljana, počinje kao filmski triler - ubojstvom u međimurskoj šumi i kriminalističkom istragom. Atmosfera je mračna i zlokobna, osjeća se neizvjesnost i strah i sve upućuje na tragediju. Radnja se događa u naoko mirnom međimurskom naselju Sobolščaku gdje Hrvati žive ne miješajući se s Romima iz susjednog Bukova Dola, a zapravo ispod te mirne vanjštine sve ključa. Raste netrpeljivost, svjedočimo duboko ukorijenjenim predrasudama o Romima, a zatim saznajemo da tim krajem prolazi nekoliko međunarodnih ruta, od one švercom ljudima i drogom pa do najaktualnijeg izbjegličkog puta. Tu su i obračuni, ubojstvo, istraga, zatvor, kriminal, prostitucija, korumpirani policajci, politički skandali... 

Društvo u malom – Hrvatska na sceni.     

U takvoj sredini rađa se ljubav između Milene i mladog Roma Sandija, netipičnih predstavnika svojih strogo podijeljenih zajednica - većinskog hrvatskog stanovništva i manjinskih Roma, koji oboje, svaki na svoj način, u svojim zajednicama prkose pravilima i bore se protiv predrasuda, koje ne vladaju samo u Međimurju nego u cijeloj Hrvatskoj. Premda u predstavi, kao uostalom i u romanu, ima nekoliko pripovijednih linija, primjerice iz vizure policajaca i inspektora, zatim iračkog izbjeglice, te romske perspektive, ljubav između Milene i Sandija, dakle, Hrvatice i Roma, odnosno, starije žene i puno mlađeg muškarca, zasigurno je najsnažnija, najjasnija i najuvjerljivija u predstavi. I u toj pripovijednoj liniji treba tražiti poantu i bit predstave, na onaj isti način na koji su je pronašli likovi Milene i Sandija, koji su vjerovali u mogućnost realizacije te zabranjene ljubavi i suživota između različitih nacionalnih (vjerskih i inih) zajednica, odnosno u život u kojem ljudi neće robovati predrasudama i u kojem će se razlikovati jedino prema poštenju. 

Autor adaptacije tog Novakovog hit romana 'Ciganin, ali najljepši' je dramatičar Ivor Martinić, koji je od tih gotovo 400 stranica napravio prikladan izbor. Scene su kratke, gotovo filmske, kako se okreće scenografija (trošni drveni kućerak) tako se mijenjaju i slike. Brzo se smjenjuju prizori policijske istrage, ljubavnog odnosa Milene i Sandija, tračanja u frizeraju, izbjegličkih muka, iračke majke u Mosulu... Miješaju se prošlost i sadašnjost, lokacije - Hrvatska, Grčka i Irak, realnost i onostrano, suhoparnost policijske faktografije i magija, a pred nama defiliraju policajci i inspektori, Hrvati i Romi, kriminalci i frizerke, japice i ciganski starješine.

U predstavi se pojavljuju čak 32 glumca koja igraju 40-ak likova, što je na neki način rekordan broj sudionika u nekom projektu HNK-a. Svi oni sudjeluju u tkanju mreže kompleksnih međuljudskih odnosa, reprezentirajući likove poput policajaca, izbjeglica, inspektora, frizerki, romskog starješine, romskih kriminalaca i drugih, oslikavajući relativno nepoznatu međimursku sredinu. Naglasak je definitivno stavljen na slici provincijskog društva omeđenog Dravom u kojoj se prokazuju aktualni problemi našeg vremena, od netrpeljivosti prema romskoj zajednici u Međimurju i izbjegličkog pitanja, do političkih skandala, korumpirane policije, šverca drogom i ljudima, te prostitucije. Svi ti likovi zapravo reprezentiraju određene mentalitete i identitete, koji se na sebi svojstven način, s većim ili manjim uspjehom, nose s demonima okoline, ali i onima u njima samima. Ti njihovi identiteti i dramske situcije bile bi još jasnije da su glumci bili ujednačeniji u verbalnoj artikulaciji. Naime, neki od njih pretiho i nerazgovijetno govore što je dodatno otežavalo razumijevanje ionako zahtjevnog međimurskog dijalekta.     

Prvakinja HNK Nina Violić bila je apsolutno najuspješnija u interpretaciji glavne junakinje Milene, koja se nakon propalog braka i otkaza u banci morala vratiti u rodni Sobolščak gdje se suočava s brojnim predrasudama i stereotipima zadrte provincije. Ona vrlo nadahnuto i uvjerljivo dočarava emocionalni luk, sazrijevanje i tragičnost tog višeslojnog i iznimno zanimljivog lika. Njena Milena, razočarana životom i sklona alkoholu, 'razvedena nerotkinja', kako sama kaže, koja je sve izgubila i nema više što izgubiti, počinje kao raspojasana raspuštenica, a zatim, kad se strastveno baci u ljubavnu vezu s puno mlađim Romom, pronalazi u toj nenadanoj ljubavi moć i hrabrost da se suprotstavi predrasudama i bori za sebe i Sandija protiv cijelog Sabolščaka ('Naj me briga!'). Njena Milena ne bira, kako kaže u jednom trenutku, između sreće i nesreće nego između nesreće i ničega, i ide 'sama kontra svih'. Njena Milena se hvata za Sandija, kao za slamku, a to potvrđuje riječima: 'Očajnici zavole druge očajnike. Osvetnici zavole nešto čime mogu upravljati. Cinici zavole nešto što im ne može nanijeti bol. A oni koji žele živjeti? Oni zavole ono što nipošto ne smiju. Takvi smo jedino živi'. Na kraju, osnažena dubokom boli, usprkos tome što je Sandi u komi, Milena pronalazi u sebi nadljudsku snagu i optimističnim riječima 'Probudil bu se on' i 'Sve bu dobro' izražava nadu i vjeru u mogućnost sretnog završetka.

Filip Vidović kao mladi Rom Sandokan, zvan Sandi, glumačko je otkriće  predstave. Već je na audiciji, kad je pobijedio između 70-ak kandidata, pokazao talent, a sada, u svojoj debitantskoj ulozi na sceni HNK-a, unatoč mladosti i kazališnom neiskustvu, iskazao je neočekivanu glumačku sigurnost i naznačio da se od njega u budućnosti mogu očekivati uvjerljive interpretacije.

Nina Violić i Filip Vidović posebno su bili dojmljivi u sceni seksualnog odnosa, koji je istodobno strastven, poetičan i pomalo komičan, i u kojem oba lika na dirljiv način izražavaju ljubav, a Milena i ljubomoru, te strah i bol od mogućeg rastanka zbog različitosti koje ih dijele. Može se reći da je ljubav Milene i Sandija jedna od najsmjelijih i provokativnijih ljubavnih priča suvremenog hrvatskog kazališta.

Od ostalih glumaca ističe se divna Ksenija Marinković kao Fanika starija, koja mudro, s razumijevanjem i dozom humora, savjetuje i razrješava situacije. Ana Begić kao Fanikina kći i Milenina prijateljica prezentira onaj moderniji dio provincijske sredine te donosi glas razuma i prijateljske topline. Siniša Popović igra Hamera kao autoritet, kojem se nitko ne suprotstavlja, a japica, Milenin otac Rudolf Franje Kuhara, uvjerljivo zaziva u sjećanje sve one ostarjele članove seoskih domaćinstava, donoseći u predstavu nit nadrealnog, posebno u onim scenama gdje komunicira s onostranim i potom kao da predviđa zloslutan kraj.

Na drugoj strani, u romskom naselju Bukov Dol, ističe se Alma Prica koja Sandijevu majku Albinu, bolesnu ženu koja ne kuha i ne brine se o sinu, igra gotovo karikaturalno, negdje na granice stereotipa i posvemašnje lucidnosti. Livio Badurina izvrsno interpretira Đanija, nevjenčanog muža Albine i Sandijevog oca, otkrivajući svojom životnom filozofijom ('može biti drugačije, ali je teško') da ne vjeruje  u determiniranost i nepromjenjivost odnosa u društva. Bojan Navojec kao pokvareni starješina romskog sela također je uvjerljiv, a Tin Rožman, Ugo Korani, Josip Brakus i Ivan Colarić igraju Sandijeve prijatelje, mlade Rome kriminalce, s potrebnom dozom bezobzirnosti i brutalnosti.

Od ostalih glumaca istaknuli su se i Krešimir Mikić kao zagrebački policajac Bule, Dušan Bućan kao Nuzat, izbjeglica s Bliskog istoka, Goran Grgić kao međimurski policajac Padolek i Luka Dragić kao Plančić.

Predstava ima i neke nedorečenosti, primjerice, prizori istrage mogli su biti preciznije definirani. Ovako se nakon određenog vremena gubi nit i postaje teško pratiti slijed događaja i odnose među likovima.Šteta je i što naslovna pjesma romskog glazbenika Ljube Aličića 'Ciganin je, al’ najlepši' nije više iskorištena i još jače naglašena, jer se u tom stihu krije jedna od poruka i romana i predstave. Također, bilo bi prikladnije da su Romi prikazani na manje egzotičan način i da se u potpunosti izbjegao populistički štih, koji se povremeno pojavljuje, npr., kad Milena na samom početku kaže 'Jebala bi' se s Romom!' što, naravno, u publici izaziva salve smijeha jer ih dira u ono čega se boje i stide.

Bez obzira na to, postavljanje komada 'Ciganin, ali najljepši' na scenu naše najveće nacionalne kazališne kuće je vrlo hrabar i važan potez, zato što u fokus javnosti, kad sve više i češće javlja netrpeljivost prema manjinama svih vrsta, stavlja romsku zajednicu i aktulne probleme Međimurja te cijele Hrvatske. To je aktualna i višeslojna predstava, koja kroz izvrstan tekst i nekoliko odličnih likova otvara mnoga pitanja i zasigurno će se svidjeti publici i postati veliki hit. Svakako pogledati! 

Na sceni se još pojavljuju Ivan Glowatzky (Milenin brat), Barbara Vicković (Milenina šogorica), Jelena Perčin (Goga), Mirta Zečević (Jadranka), Vlasta Ramljak (Dragica), Nikša Kušelj (Nikola), Kristijan Potočki (Štoplinof Drago), Dora Lipovčan (Eliza), Alen Šalinović (Policajac), Luca Anić (Dilara), Damir Markovina (Hasan), Nikša Kušelj (Grk Papous), Silvio Vovk (Prevoditelj), Slavko Juraga (Taradi), Ivan Jončić (Načelnik policije), Zijad Gračić (Patolog).

Predstavi je pridonio i Buljanov stalni suradnički tim s kojima je radio Krležinog 'Vučjaka' i 'Tri zime' Tene Štivičić: scenograf predstave Aleksandar Denić, kostimografkinja Ana Savić Gecan, skladatelj Mitja Vrhovnik Smrekar, ekipa Sonde 4 koja potpisuje svjetlo te Toni Soprano koji su pripremili video.

Na predstavi je bio i Zlatko Hasanbegović.