Predstava 'Ciganin, ali najljepši' nastala je prema višestruko nagrađenom hit romanu Kristiana Novaka u kojem se osim Milene i Sandija pojavljuje još niz zanimljivih i aktualnih likova poput Nuzata, Kurda iz Mosula na putu za Calais, Plančića, PR-a iz Policijske uprave zagrebačke, veterana domovinskog rata koji se bori za mir u selu i mnogih drugih. S obzirom na vruću temu o odnosu Roma i Međimuraca, snažne psihoportrete likova, prikaz barem tri kulturološka kruga te raskoš jezika, misli i emocija u toj priči za praizvedbu tog romana vlada veliko zanimanje. Dramatizaciju je napravio Ivor Martinić, a jezikom, koji je iznimno važan element u romanu, bavili su se Ines Carević (međimurski) i Elvis Kralj (romski). Premijera je u subotu, 30. prosinca, prema u HNK ažu da su već rasprodali izvedbe na početku 2018.

Roman Kristiana Novaka govori o vrućoj temi – odnosu Roma i Međimuraca, dakle, manjine i većine, ali u isto vrijeme donosi kritiku hrvatskog korumpiranog društva. Kako ste ga vi doživjeli taj roman, što vas je pogodilo, a što oduševilo?

'Ciganin, ali najljepši' je roman o strahovima koji se kao neka noćna mora prelijevaju iz Sabolščaka, preko ciganskog naselja, do izbjeglištva, pa natrag u policijsku stanicu u provinciji. Mučan je i duhovit istovremeno, njegovi likovi imaju volju za preživljavanjem, mračni su ali nekako mesnati, živi, ne predaju se. Volim kako je napisan roman, sviđa mi se kako Novak piše, to me uvijek prvo privuče nekom literarnom tekstu, a sadržaj mi je uglavnom u drugom planu. Milena me je pogodila odmah, kad sam prvi put pročitala roman jer je nekako stvarna i divlja i nesretna istovremeno. Kristian joj je dao puno prostora i razumijevanja u romanu, i to me je oduševilo, jer to nije baš uobičajeno.

Tako kompleksnu priču nije tako adaptirati za kazalište. Da li predstava vjerno prati nit romana, ili je možda naglasak stavljen na određeni motiv, recimo ljubav, izbjeglištvo?

Ivor Martinić napravio je adaptaciju romana u kojoj pratimo sve četiri priče paralelno. Nismo se odlučili za samo jednu liniju priče, već prenosimo kompletnu strukturu i to je vrlo zanimljivo za kazalište, jer je neuobičajeno. Mislim da se publika upravo tome veseli, jer ne očekuje i ne može zamisliti kako tako kompleksnu strukturu prenijeti u teatar. Ivor je veliki majstor, čini mi se da ništa bitno nije izostavljeno.

U predstavi igrate Milenu Murišu, 40-godišnju Međimurku, koja se vraća u provincijalnu sredinu gdje nalazi antijunake poput kurdskog izbjeglice, branitelja, PR-a u policiji... Da li se i vaša kazališna Milena, jednako kao ona književna, boji neprihvaćanja, sramoćenja i ogovaranja, ili namjerno prkosi okolini? Možete li je opisati?

Milena se boji neprihvaćanja i stigmatizacije, ali to je ne sprječava da radi ono što želi. Ona ne može drugačije, iako je svjesna da je taj izbor vodi u propast. Teško mi je sad opisivati nešto što za par dana trebam odigrati, dugo sam se bavila objašnjavanjem, pokušavam se trenutno prepustiti onom iracionalnom što ni sama ne razumijem.

Kako vaša Milena iz sela Sabolščaka doživljava mladog Roma Sandija? Da li s lakoćom ulazi u tu strastvenu ljubav?

Milena nema što izgubiti, jer je ionako izgubila sve, tako da se ona prepušta ljubavi i to je za nju najljepše što joj se u životu dogodilo. Sandi je za nju kao neki dar koji nije ni u snu očekivala. 

Mnogima nije lako zamisliti vezu Roma i neromske žene. Što mislite da li bi takva veza bila stigmatizirana u hrvatskom društvu?

Sigurno da su takve veze stigmatizirane i u gradovima, a kamo li ne u provinciji, gdje svatko svakome gleda u tanjur i gdje ne možeš ništa sačuvati za sebe. Malo mjesto je vrlo često inspiracija umjetnicima kad imaju potrebu stvoriti zatvoren, netolerantan svijet u kojem pojedinac umire od depresije ili ga naprosto ubije okolina. Pada mi na pamet Hanekeova 'Bijela vrpca', Lars von Treirov 'Dogvill', Krležin 'Vučjak'... No, danas se i naši veći gradovi i sam Zagreb pretvaraju u takva mjesta, bez tolerancije i osjećaja za privatnost.

Dok ste pripremali ulogu, jeste li se bojali da ćete možda podleći stereotipima o Romima, bilo pozitivnim, bilo negativnim? Pitam zato što nema puno knjiga o Romima, a s druge strane nije ista romska zajednica s Pešćenice i ona iz Međimurja...

U početku smo se dugo vremena na probama bavili jezikom, kako međimurskim, tako i romskim. Kod Novaka je zanimljivo to što njegovi likovi različito govore, jer on ne koristi jedan univerzalan međimurski ili romski jezik. Likovi vrlo često mijenjaju jezik s obzirom na sugovornika, a katkad i s obzirom na onoga tko sluša. Upravo takav pristup jeziku daje tim likovima život, jer ljudi obično tako govore, a to smo pokušali i mi prenijeti u kazalište. Ines Carević učila nas je međimurski, ja sam inzistirala na malo urbanijem jeziku s obzirom da je Milena život provela u Čakovcu, ali s japicom, naprimjer, govorim njegovim jezikom. Tako da i među nama Međimurcima postoji razlika, romski je s glumcima radio Elvis Kralj i napravio je kod svakog drugačiji jezik, jer neki su međimurski Romi, neki dolaze iz Srbije, neki iz Bosne, Sandi naprimjer govori više međimurski nego romski, jer se trudi uklopiti. Na nivou jezika predstava je zanimljiva jer ne podliježe kazališnim pravilima da se ujednačava jezik, već koristi jezik koji je prisutan u životu.  

U romanu se pojavljuju i drugi likovi, zapravo antijunaci - Nuzat, Kurd iz Mosula koji pred ratom bježi iz Iraka, Plančić, PR iz PU zagrebačke, ratni veteran, policajac pri kraju karijere...  U kakvim su oni odnosima s Milenom? Što nam oni govore o hrvatskom društvu?

Na nivou priče mi ne pričamo u predstavi ništa drugo od onoga što postoji u romanu, ali na nivou međusobne igre sve je moguće. Ivica Buljan je redatelj koji kroz sve svoje predstave uvijek govori o slobodi i njegov postupak u kazalištu je često takav, on ne podnosi mrtvo kazalište, kazalište u kojem su svi sigurni, uvijek otvara prostor rizika kako za sebe i za nas glumce, tako i za publiku. Puno smo u ovom procesu pričali o filmovima, Ivica uvije skreće pažnju glumcima od onog naučenog teatarskog, tako da nam otvara prostor neke naše zaigranosti koje nisu predvidljive. Na tom nivou svi smo u odnosu sa svima.

Zadnjih godina odnos prema Romima se zaoštrava i čini se da naše društvo postaje sve netolerantnije ne samo prema romskim zajednicama nego i Arapima, strancima, homoseksualcima, dakle, svima koji su različiti. Može li se pojedinac sam boriti protiv predrasuda, netolerancije i kolektivne paranoje?

Pojedinac kad se bori sam uvijek najebe, ta mreža nepovjerenja s druge strane toliko je jaka i ujedinjena da pojedinac nema nikakve šanse. Bez obzira na sve, postoje ljudi koji ne mogu drugačije, te smo ljude nekad nazivali herojima, danas ih ni ne primjećujemo. Mislim da će ih uvijek biti koliko god svijet bio okrutan, zato što je to u čovjeku i ne ovisi o prilikama.

Ivor Martinić je nedavno izjavio da je adaptirajući roman stvorio apokaliptičnu atmosferu, punu straha. Da li je strah postao i naša svakodnevnica?

Postoje strahovi koje nam svakodnevno uvaljuju i zbog kojih smo postali poslušni, oni se ovdje isprepliću s onim drugim urođenim strahovima koji nas bez obzira na stanje u svemiru paraliziraju i ne dopuštaju nam da postanemo sretni. To su dublji strahovi, intimniji, prokletiji.

Koliko može predstava 'Ciganin, ali najljepši' utjecati na rušenje predrasuda prema romskoj zajednici i prema svima koji su različiti?

Otvaramo tu temu, na pozornici nacionalne kuće govorimo romski jezik, stavljamo nježnu, strastvenu, duboku ljubav između Roma i Hrvatice u centar pažnje, nadam se da može.