Za premijeru 18. veljače u Dramskom kazalištu Gavella redatelj Dražen Ferenčina priprema tekst Davora Špišića 'Crne oči'. Obojica su publici tog kazališta već dobro poznati, jer Ferenčina je u njemu režirao nekoliko puta, a Špišićeva 'Alabama' u režiji Darija Harjačeka bila je svojevrsni otklon od dotadašnjeg repertoara i pravo iznenađenje za gledatelje. Ona se, baš kao i raniji dramski tekstovi ovog osječkog novinara, publicista te pisca drame i proze, bavila Slavonijom u posljednjih nekoliko burnih desetljeća. Novi tekst 'Crne oči' ima nešto širi zamah i preko naizgled jednostavne priče o dvije obitelji u slavonskom selu, hrvatske i srpske, tumači mogućnosti i potrebe suživota, unatoč cijeli koja je plaćena na obje strane.

'Ovaj tekst je naručen od teatra kao svojevrsna posveta legendarnoj predstavi Dramskog kazališta Gavella 'Sokol ga nije volio', ali tu svaka sličnost za mene kao redatelja prestaje. Doduše, postoji dramaturška sličnost, s obzirom na to da je Špišić je napisao svojevrsnu sudbinu potomaka likova iz te drame Fabijana Šovagovića. Kako na ovim prostorima povijest nikada ne prestaje, tako se i njima događaju slični zapleti i tragedije kao i njihovim, uvjetno rečeno, roditeljima', objašnjava Dražen Ferenčina za kojeg 'Crne oči' ulaze u kategoriju 'domaćih komada' i stoga mu puno teže pada jer svoj posao mora svesti na takozvanu nevidljivu režiju.

'Ovaj tekst ima neke sličnosti i s također nedavno u Gavelli postavljenim 'Nosi nas rijeka' Elvisa Bošnjaka. Oba su toliko realistična da se gotovo sami režiraju. Ali, znam koliko sam se oko ovoga namučio, pa se ne bih s time u potpunosti složio'.

'Crne oči' prate priču o dvije obitelji isprepletene prijateljskim, susjedskim i ljubavnim vezama, što sve dolazi na kušnju najprije zbog političkih promjena krajem osamdesetih, a onda i posljedičnim ratom početkom devedesetih prošlog stoljeća. Redatelj sažima poruku teksta: 'Te ljude rat zbližava i udaljava, ali su uvijek neminovno upućeni jedni na druge. Špišić je svim tim tragičnim događajima uspio prići s ljudske strane kako bi pokazao koliko je u takvim okolnostima važno i teško ostati čovjek. Iako, bez obzira na politike koje nekad dobivaju a nekad gube, pojedinac uvijek gubi.'

Premda se čini da rat više i nije aktualna tema, domaće kazalište tek sporadično dotiče to bolno nasljeđe. Ferenčina smatra da je rat neprolazna tema: 'Iako kazalište i dalje razmišlja treba li tematizirati rat ili ne, čini mi se da je na pozornici nemoguće iscrpiti takvu temu. O ljubavi se piše, režira i glumi već stoljećima, pa opet nismo ništa pametniji. Tako je i s ratom. Neki su u ratu izgubili puno, neki manje, a neki su i zaradili, ali tema rata je takva da joj se kazalište mora vraćati.'

Usporedba s hiperrealizmom predstave 'Nosi nas rijeka' u slučaju 'Crnih očiju' zaista stoje, jer Dinka Jeričević je na sceni izgradila pravo selo. Odluku da na pozornici zaista bude vjerna preslika slavonskog šora Ferenčina objašnjava činjenicom da je i sam komad pisan toliko autentično da ni scenografija nije mogla biti drukčija. U novoj produkciji Gavelle igraju Sven Šestak, Nenad Cvetko u alternaciji s Franjom Dijakom, Biserka Ipša, Zoran Gogić, Slavica Knežević, Ana Kvrgić i Đorđe Kukuljica, te gošća iz zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Olga Pakalović. No na sceni se nekako najviše, i to ne samo zato što imaju najvažnije uloge, ipak čuje rođene Slavonce iz ansambla: Nelu Kocsis, Darka Milasa i Živka Anočića.

Autentičnost scenografije nalazi i svoj pandan u jeziku, pa su upravo Milas i Nela Kocsis, koji su u Frankopansku došli iz HNK u Osijeku, bili i svojevrsni jezični savjetnici za ostatak ansambla. 'Taj naš slavonski dijalekt jest težak, ali zagrebački glumci su ga brzo savladali. Mi kao izvorni govornici smo puno s njima radili na čitaćim probama i najviše su problema imali s karakterističnim slavonskim akutom.

Ali, ako čovjek ima sluha, a svi ovdje su sluhisti, moguće je taj govor uhvatiti uz malo vježbe. U predstavi namjerno nismo ujednačeni u govoru, jer starije generacije govore nešto 'tvrđe' dok mlađi umekšavaju, kako to i jest u Slavoniji danas', objašnjava Nela Kocsis koja u 'Crnim očima' igra tipski lik žene i majke te se slaže s redateljem koji tvrdi da su ovom komadu upravo žene konstanta i gromobran što obitelj drži na okupu i, koliko je to moguće, čuva.

'Mi smo tampon-zona između plusa i minusa, Srba i Hrvata, rata i mira....', nastavlja Olga Pakalović koja u posljednje vrijeme kao da više igra izvan matične kuće, zagrebačkog HNK, nego u njoj. 'Otkud ja u Gavelli? Zvalo me, prihvatila sam i sretna sam zbog toga. Prvi put radim u ovom kazalištu i moram priznati da sam se začudila jer u ovom ansamblu zaista ima divnih mladih glumica, ali sve su već angažirane na drugim projektima.

Cirkulacija je za mene kao glumicu jako važna i dokle god me zovu, uvijek ću se javljati. Poziv je, pored svega, i potvrda određene kvalitete.'

Iako nije tip glumice koju je publika navikla gledati u 'narodskim' komadima ovakvog tipa, za nju je ruralni ambijent ove predstave pravi izazov: 'Čovjek mobilizira u sebi i taj seljački dio, koji predstavlja neku vitalnost i zdravlje. I to smo mi, ali se s time pomiriš, ili to shvatiš, tek kad se nađeš u toj situaciji. Nemam nikakav problem s time, baš mi je gušt.' Hoće li jednak gušt biti i publici podsjetiti se na događaje od prije dvadeset godina, kad su jedni odlazili da se i ne vrate, a druge su odvodili, saznat će se na premijeri 'Crnih očiju'.