Uz ime autora stoji ovakva oznaka: (USA, Fr, Hr), a iz biografske bilješke se doznaje da ta kratica znači da je riječ o Amerikancu koji je odrastao i školovao se u SAD i Francuskoj, a budući da je po ocu hrvatskoga podrijetla, osim u Parizu, živi i radi i u Zadru.

Slike za izložbu kojom se predstavio, nastale su u njegovu obilasku Europe gdje je pronalazio i objekte i subjekte na prikazanoj seriji fotografija koja bi se mogla nasloviti i kao žena u pejzažu ili pejzaž s damom ili modeli ili aktovi u prirodi i samo iznimno u interijeru.

I sve je to crno-bijelo s bitnom napomenom da se nikad ne pretjeruje ni sa crnim ni s bijelim. Posrijedi je klasično opredjeljenje za ekspresiju i impresiju u tonu, nikada tu nema jakih kontrasta; to jednostavno nije u tradiciji klasične, treba li reći, crno-bijele fotografije. Primjerice naglašena kontrastiranja ili primjerice postupci solarizacije nastale u obradi fotomaterijala u tom stilskome pravcu jednostavno ne dolaze u obzir.

Kadriranje i kompozicija slike najvažnija su kreacijska odlika ovoga majstora fotografije za kojeg se u bilješci u katalogu, koju potpisuje njegov profesor Richarde C. Albertine, kaže da posljedenja tri desetljeća slijedi svoju posvećenost idealiziranim ženskim aktovima. Tom citatu treba svakako dodati da te nage ljepotice nisu uvijek samo idealizirane već je elementarnost prikaza često istaknuta pozom, pogledom i neposrednim, najbližim okolišem. Alen Lenski, gotovo u pravilu, uvijek nastoji harmonizirati prirodu s modelom.

Tako naga kupačica, viđena s leđa, očito se polagano uranja u bistrinu u kojoj se na površini i na dnu prelamaju sunčane zrake tvoreći tako fotografski raskošnu scenografiju. Žena pak u tami bjelogorične šume, u potpuno otvorenoj nagosti zagledana je odsutno, negdje daleko izvan kadra. Rasna, pomalo barokna ljepotica smještena je protivno pravilu zlatnoga reza, kao da je zamijenila mjesto s kamenom gromadom, pa, možda upravo zbog toga, fotografija upravo interferira, doima se posebno erotičnom. Njegovi su modeli i inače prikazani tako da ostave dojam kao da ne znaju da ih se promatra.

Nema pogleda u objektiv, snimljenice ili spavaju ili su zasjenjene. Sve te fotografije u stilu su starih majstora fotografije s početaka dvadesetoga stoljeća koji su još nastupali kao akademski slikari, a provakativni seksi pogledi pin-up gerla učestalije se počinju pojavljivati tek polovicom istoga stoljeća. Naš Lenski, dakle, uza svu svoju originalnost, nasljeduje u tom žanru nagosti velika fotografska imena kao što su Edward Weston, Manuel Alvarez Brava, Wynn Bullock i Robert Frank.

No, ta njegova sljedba ipak je prožeta suvremenijim senzibilitetom, njegovi modeli i u svoj svojoj razgolićenosti prepoznaju se kao moderni prototipovi, nemaju u pozi akademsku skulpturalnost, ali nisu ni pinapovski tenirane, a ni fotošopirane. Ipak nisu ni onoliko „prirodne“ kao u starih majstore da ne bi bile, primjerice, barem standardno depilirane.

To su, naime, odreda lijepe žene izrazitih atributa kakve je autor pronalazio širom Europe koju je proputovao radeći na knjizi U potrazi za Europom u koautorstvu s Olivierom Binstom.

Koja je od snimljenih poput feničanske princeze mitološke ljepotice Europe ostaje pitanje dok serija izložbi još traje. Kandidatkinja je možda model za sjedeći akt koji je vidljiv samo u u suncem obasjanim obrisnim detaljima, pogled je prema desno gore izvan kadra, a posrijedi je očita svijest o poziranju. Na jednoj od fotografija žena je kao lutka pred mračnim usjekom i samo se ona ističe na sunčanoj strani klanca.

Jedini akt u interijeru je u logičnu ambijentu - slikarskom atelieru. Jedina pak slika u kojoj je model suprotstavljen pejzažu ležeći je mekoputi akt u oštru kamenjaru s tamnom pučinom u daljem planu i dračom uz uzglavlje. Ali, postoji i snimka ljepojke i iz pogleda odozgo što zbunjuje motritelja jer je teško odrediti što je gore, a što dolje, ali zato je sve uramljeno u prirodu. Najbolji primjer u kojem je žena podređena okolišu je u ekspresivnom pejzažu kao iz vesterna u kojem je jedra plavuša samo jedva primjetan vizualni iktus.

Negdje, čini se, na sjeveru Europe idilični je krajobraz sa samo dvije svijetle vertikale – i to duha i tijela. To su crkva i žena. Jedinoj snimci gdje je žensko odjeveno i gdje ima knjigu u rukama pristajao bi naslov kao iz staroga štafelajnoga slikarstava – čitačica, iako je romantični pejzaž, zapravo, glavni motiv. Na još jednoj fotografiji nagost je sva u paprati. I ostalom raslinju. Sve opisane slike nalaze u fotogaleriji u prilogu i lako ih je prepoznati.