Nakladnik Fraktura posljednjih nekoliko godina serijalizira dva temeljna književna djela svjetske književnosti – 'Čovjeka bez osobina' Roberta Musila i 'Josipa i njegovu braću' Thomasa Manna. No tim velikim poduhvatima ravnopravan je i Frakturin niz domaćeg književnika i glazbenika Dubravka Detonija koji je upravo objavljenom trećom knjigom svojih dnevničkih zapisa zaokružio cjelinu nazvanu 'Atlas života'. Sa spomenutim svjetskim klasicima Detoni se može mjeriti obimnošću (svaka knjiga njegove trilogije ima između 500 i 1000 stranica) i književnom monumentalnošću.

Osim što je izniman 'avangardistički' skladatelj, Detoni je i autor mnoštva knjiga (pjesničkih i glazbeno-esejističkih zbirki, slikovnica...), no vjerojatno će upravo 'Atlas života' biti njegov književni magnum opus. Taj niz dnevničkih zapisa (nastalih između 1990. i 2010) nije uobičajena dnevnička literatura, nego je zbirka kratkih, čudesnih, često začudnih, uvijek inventivnih književnih 'eksplozija' koje su Detoniju omogućavale da, poput Atlasa, na svojim plećima lakše nosi 'težinu' vlastita života.

Kako biste predstavili svoj pjesnički izričaj?

Tijekom čitavog svog umjetničkog djelovanja nisam nikad razmišljao o stilu. To mi nikad nije bilo u prvom planu. Nekakvi podsvjesni impulsi koji su dolazili bili su miješanih vrsta, tako da je poticaj mogao poteći iz zvuka, pa bi nastala pjesma u prozi, nekad je crtež mogao proizvesti pjesmu i obratno, jedan zvuk je mogao napraviti crtež. Jedan od mojih učitelja, John Cage, kaže da je sve glazba. Stil uopće nije važan, sve je stil, sve je pjesma. Tijekom života na mene su utjecali mnogi veliki pisci, veliki skladatelji, ali u svom životu sam uvijek nastojao otići jedan mali korak dalje, da osmislim još jedan šahovski korak. Nikad nisam doslovno koristio nečija uzašašća. Antonio Janigro dao mi je divne savjete: umjetnik ne smije prečesto nastupati, niti prerijetko. Umjetnik ne smije popuno potpasti pod nečiji stil, ali opet se ne može ni topla voda izmišljati. Također sam poslušao savjet dvoje mojih prijatelja, pa i učitelja, Slavka Mihalića i Grażyne Bacewicz, poljske skladateljice kod koje sam učio u Varšavi: da je najbolje stvari zapisivati netom nakon buđenja. Kad je čovjek najjači, najsvježiji i još je nepokvaren svom onom stvarnosnom gadošću koja ga očekuje i koja će ga umoriti i deprimirati.

Oduvijek sam imao impuls za pisanje. Iz škole bih trčao kući i prije jela zapisivao stihove da ih ne zaboravim. Tako je bilo i s jednom od mojih najpoznatijih skladbi. Ideja se pojavila u banci pa sam trčao preko Jelačićevog trga do Društva hrvatskih skladatelja samo da nađem papir i olovku. Da sam slutio da će moje prve knjige biti izdane, malo bih ih bolje napisao. S druge strane smatram da je sve što je stvoreno u literaturi svojevrsni dnevnik. I Gogolj kad radi bilježi što je oko njega u toj tmurnoj i užasnoj, a opet divnoj atmosferi, opisuje osobenjake i kretanja. Dostojevski ima svoje luđake i genije, ali zapravo upisuje svoj dnevnik u različitim oblicima: romana, često trilera. Balzacovo ogromno djelo je isto jedan dnevnik takvih strašnih pokvarenosti i kompliciranosti tadašnjeg društva.

Vaš 'Atlas života' ističe se i obimnošću, a riječ 'atlas' iz naslova upućuje na sveobuhvatnost, pomno mapiranje svega važnog - jeste li to zaista kanili napraviti? Čijoj 'plovidbi' je namijenjen taj atlas - vašoj ili čitateljovoj?

U mladosti sam se mnogočime bavio, pa tako i enigmatikom. Bio sam dosta vješt sastavljač rebusa i križaljki, iako sad nove niti ne pratim pa ne bih ni znao načela nekih od njih. 'Atlas života' nije ono što ljudi misle, samo je jedan sjajan glazbeni kritičar to shvatio. Taj naslov nije u prvom redu zemljopisni opis. Stjecajem okolnosti proputovao sam pola svijeta, ali to nije jedna knjiga koja se obrće i ukazuje na to da sad sviram u Turskoj, sad na Sjevernom polu, u Africi, zatim za holivudske glumce, kao što i jesam, usred njihovo carstva. Taj Atlas sam ja, koji tegli na leđima život. To je bila prvotna ideja, ali ona je lukavo enigmatski skrivena, kao rebus, to je jedna skrivačica. Moj život je bio šarolik, čudan, naporan, brz, užasno zahuktan, nepredvidljjiv, tako da sam ga teglio, ali s nekom radosnom mukom ili s mučnom radošću.

Pojedini dnevnički zapisi kao da nemaju izravne veze sa stvarnošću, dojam je da je stvarnost samo građa koja služi vašoj mašti, kreativnoj transformaciji svakodnevnih događaja u literarne događaje. Neki su zapisi gotovo nadrealni, stilski začudni, literarno gusti - jeste li se, pišući ih, htjeli odvojiti od zamorne svakodnevice, ili ste preko tako svježeg pogleda zapravo željeli prikazati koliko stvarnost buja često nevidljivim životom - ako se zna gledati. Je li vaš dnevnik života zapravo dnevnik mašte?

Apsolutno je. Svi moji bližnji znaju da svi moji podaci, moje brojke i prikazi događaja kojima sam nazočio uopće ne odgovaraju onome što je bilo. Odnosno, to već ulazi u onaj sistem da svatko ima svoju istinu. Najčešće nisam nasilno to učinio nego - takav sam, to nije doslovno prepričavanje onoga što jest, nego zapravo uvijek korak ili dva koraka dalje.

Zašto ste naslovili treći dio 'Atlasa života' 'Zabilješke o vječnosti'?

Moj suradnik i glavni urednik novijih izdanja Seid Serdarević odabrao je taj podnaslov iz niza ponuđenih. On me inače i nagovorio na pisanje: kad smo bili u Dubrovniku i kad sam na balkonu zabavljao njegovu djecu pričama, zaključio je da to treba i zabilježiti. Za roman ne bih imao vremena, kao ni za operu. Imam narudžbu Metropolitana za komornu operu, ali ne znam hoću li to ikada stići.

Može li čitatelj proniknuti u vašu ideju? Preporučujete li čitanje vaših knjiga u kontinuitetu, na preskokce, ili u malim dozama, kao kavicu?

U tom smislu je to ono što su ljudi najviše razumjeli: to je atlas koji se može otvoriti bilo gdje. Kao neki kad se odluče da će putovati ali ne znaju kuda, ono što okrenu ili u koji kraj zabodu, tamo će ići. Kontinuitet nije bitan, tako da mnogi prijatelji kažu da prije spavanja, a to im je dobro sredstvo za uspavljivanje, otvore knjigu bilo gdje pa ponovno prečitavaju. Faulkner je kazao da uopće nema smisla čitati sve što je napisano, on je čitav život čitao nekoliko djela koja je volio. Tako i ja pomalo prepotentno kažem da bi čitatelj to trebao shvatiti ponekad kao šaroliku zabavu, nekad mučnu i zakučastu priču, ajmo još prepotentnije reći, Bibliju, u kojoj će naći komadić kraja nekog doživljaja, negdje sredinu, a početak niti ne zna kakav je bio. Nastojao sam, kao i u mojoj glazbi, da svaki ulomak bude drugačiji, makar ima ponavljanja. Pojavljuju se ciklusi o stvarima koje me opsjedaju, kao što je more, kao što je mjesec. One će biti glavni elementi i u novoj knjizi koja nema veze s 'Atlasom života', a ima radni naslov 'Nakon čitanja Andersena'

Dakle, pripremate novu knjigu?

Moja dvanaesta knjiga već sad ima 800 stranica, a u planu je da se izda u Frakturi. Nastavak je proznog djela iz trećeg 'Atlasa života'. Jedanput sam žurio s mojim sinom Danijelom na koncert u dvoranu Lisinski i naišli smo u antivarijatu Tin Ujević na Zrinjevcu na jedno divno izdanje Andersena u šest knjiga. Bilo je uvezeno u baršun, jako ga je bilo lijepo dodirivati, kao žensku kožu. To sam neprekidno prečitavao, a istodobno i Frakturinu knjigu o susretu Dickensa i Andersena. Dopisivali su se, netko je prevodio, tako da Dickens nije imao pojma da Andersen ne govori ni riječi engleskog: stoga je s njegovom obitelji komunicirao samo gestama, fenomenalnom artikulacijom stvarajući cvjetove iz papira i gradove na obali. Proganjalo me da Andersenovim rječnikom prikazujem svijet oko sebe. To se razgranalo.

Primitivniji sam od velikog redatelja Buñuela, čije sam memoare čitao. On je, naime, rekao da u ljepoti ne može ništa stvoriti, a mene baš ljepota inspirira. On se morao okrenuti prema odurnom zidu na kojem nema ništa i u njemu naći inspiraciju. U Dubrovniku sam napravio najbolja djela u toj ljepoti. U prvim dijelovima koristio sam samo riječi koje sam našao kod Andersena, figure: vojnik, baba, kresivo, patuljak.

Često me inspiriraju i grafiti, kojih, zanimljivo, nema u Dubrovniku. Na početku Pantovčaka vidio sam grafit: 'Živila ljubav ne idem bez tebe'. Iako je nepismeno, bez zareza, ipak je nešto lijepo i zato sam varirao temu tog grafita. Kad pročitam nešto divno, onda sam sretan. Čak i ako sam jako umoran, odmah se razbudim. Recimo, nedavno sam pročitao u Dubrovačkom vjesniku strašan članak o mentalno zaostaloj djeci koja imaju velike probleme u govoru i razmišljanju o upotrebi veznika, prijedloga, padeža i rodova. Jedan mali dječak od tri godine govorio je kako on doživljava Crvenkapicu. To mi je bilo nešto fenomenalno, bolje od ludih talijanskih dadaista, nadrealista, zbilja izvanredno. Tako da sam za novu knjigu 'Nakon čitanja Andersena' napisao mali tekstić, koji je odgovor tom nepoznatom djetetu.

Smatrate li za sebe da ste u književnosti avangardist, tj. zanima li vas konvencionalna književnost? Što bi po vama književno djelo zapravo trebalo postići - narušiti čitateljeva očekivanja, otvoriti ga novim umjetničkim mogućnostima?

Mene su u glazbi svrstali u avangardiste, makar sam ja kao Schoenberg želio biti solidan, klasični skladatelj koji piše djela koja ostaju i koje generacije koje se mijenjaju i dalje izvode, u drugim aranžmanima. U Tokiju i Hamburgu postoji klub mojih fanova, pa oni možda bolje znaju je li to avangarda ili nije. Svakako je to jedan začudan, neobičan zvuk. Na primjer, ja sam najveće tantijeme dobio za skladbu za čelo i klavir koja je recimo za običnog slušatelja strogo avangardna, iako za mene baš i nije, a koristila je jednoj japanskoj tvornici filmova za fenomenalnu seriju dokumentarnih filmova o kukcima. Ovisno o tome tko sluša ili čita, to je avangardno ili ne. U mladosti su za mene Bartókovi kvarteti bili začudno moderni, isto tako Rene Char mi je bio nepoznanica i otkriće. Pogledajmo primjerice kako je moj ansambl Acezantez (Ansambl Centra za nove tendencije), s kojim sam 42 godine, bio toliko avangardan kad se pojavio da je bio zabranjivan. U Beogradu je na Muzičkoj akademiji bilo zabranjeno studentima da nazoče našem koncertu. Ishod toga je bilo nešto suprotno. Mislili smo da će nas na tribini u Opatiji 1971. uhapsiti, a kad sam 2011. bio na proslavi 40 godina postojanja ansambla, svjedočio sam ovacijama mladih ljudi. To više nije bila avangarda već izvanredna klasika.

Uvijek sam na Danima glazbe (danas je to World New Music) učio da svaki naraštaj donosi nekoliko vrlo zanimljivih imena. Ali uvijek postoji jedan princip: ako imate recimo pet kompozicija, onda je jedna genijalna, jedna vrlo dobra, tri su mediokritetske, a jedna je očajna, idiotska. Na Baltiku danas ima genijalnih autora, zatim u malim zemljama, u Rumunjskoj ima vrlo dobrih kompozitora. To je zanimljivo, kao da priroda ili neki usud ili svemir ili neka sila čine ravnotežu u svijetu. Tako da u krajevima koji su nekad imali izvrsne autore, sad su slabiji, a ondje gdje ih nije bilo, sad se pojavljuju. Uvijek sam se pitao zašto se ne dogodi da jednog dana na ulicu izađu svi ljudi obučeni u crveno. Uvijek je neka fenomenalna mješavina boja u pitanju, a nitko se o tome ne dogovara. Tako je i s kompozitorima: uvijek postoji zanimljivih djela, ali čini mi se da najiskrenije i najdulje ostaju ona u kojima autor nije želio učiniti neku avangardu ili remek-djelo, nego je dobio iskreni unutarnji poticaj. Najveći stvaratelji, najveći pedagozi i pjesnici moraju prije svega biti čestiti ljudi. Avangarda može biti višestruko shvaćena stvar koja je relativna. Nemojmo zaboraviti da su Haydn i Beethoven bili avangardisti, maltene zabranjeni. Sve se to mijenja.

Slušate li i pop glazbu?

Pa kazat ću vam ovako: nastojim slušati sve, ali često čujem, neću reći od kojih hrvatskih autora, slabu glazbu. Čak i neka velika strana imena kao The Rolling Stones su vrlo slaba glazba, dok s druge strane Beatlesi i danas zanimljivo zvuče. Vjerojatno u vezi s mojim godinama, više volim neke velikane. Tijekom boravka u Parizu upoznao sam Gilberta Becuada i Yvesa Montanda, divnog umjetnika, a u Americi smo večer proveli s Frankom Sinatrom. Stoga me sjećanja i sentimentalnost ponovno vraćaju tim glazbenicima.

Treba li vrhunska umjetnost biti elitistička? Mislite li da u suvremenom svijetu nestaje potreba za 'vrhunskom' književnošću?

Nekad davno pisao sam da je nužnost da umjetnost bude elitistička. Ono što je najjače, ne može biti svojstvo svih, kao što i neke pametne ili mudre sentence, ulomci i poslovice nisu izmislili obični ljudi, kojih ima najviše. Međutim, danas je to otišlo u takvu krajnost da caruju budalaštine, krajnje bagatele, što je inače muzički oblik koji znači malo jeftinija glazba. Dakle, ne bi se smjelo povoditi za trgovačkim impulsima, za tom menadžerskom pokvarenošću i trebalo bi se boriti za elitu. Da ta elita u konačnici zaražuje i obične ljude i diže ih i njih elitira. To očito u ovom sveopćem rasulu nije izvedivo.

Uopće ne sudjelujete u književnom društvenom životu, je li to slučajno ili je izraz vašeg odnosa prema književnoj sociologiji. Jeste li vi u tom smislu 'autsajder'?

Sve što sam pisao nisam nikad slutio da će biti objavljeno. To nije slučaj samo s dnevnikom, nego i s mojim kompozicijama. Slučaj je odlučio da se za moja djela sazna. Moj prijatelj Danijel Dragojević govorio je da pravi pjesnik mora biti kao dijamant zakopan u zemlju kojeg nikad ne iskopaju. Po njegovom mišljenju postoji milijarde takvih dijamanata za koje se uopće ne zna. Nisam radio za slavu, nisam radio da se muvam s nekim hrpicom ljudi, da se častimo oko nekog bara, tezge. S jedne strane mi nije bilo do toga da se guram, a nije mi bilo niti do novaca. Nekako, s druge strane, postoji ono kad brod tone, pa čamac pluta, a ako se pojavi netko jači i snažniji, ostali će mu čak i ruku odsjeći samo da ga udalje i izbacit će ga iz gomile. Nema tu divljenja ili priznanja, ima čak i gađenja od boljega od sebe, a to je često izraženo kod nas u nekim krugovima. Tako da mi je mučno nalaziti se u gomili zavidljivaca.

Je li vam uopće poznato što se u izvanjskom smislu događa u hrvatskom književnom svijetu? Čitate li uopće domaću književnost, što više - prozu, eseje, poeziju?

Pratim intenzivno hrvatsku književnu scenu. Preporučio bih za čitanje Anku Žagar, a ima i nekoliko mladih djevojaka, jedna bolja od druge. Općenito smatram da u poeziji i skladanju ima izvanrednih novih ženskih imena koja otvaraju neke nove svjetove. One su se oslobodile i kad bi one vladale svijetom, on bi bio mnogo bolji.