Na monografskoj izložbi slikara i kipara Munira Vejzovića 'Zagrljaj erotike i plastike' izloženo je 80-ak slika i skulptura koje su nastale posljednjih deset godina, a neke od njih nisu još viđene u javnosti. Najviše radova dolazi iz umjetnikova ateljea, no dio ključnih radova, uz slike iz fundusa Moderne galerije, posuđen je iz muzejsko-galerijskih ustanova u Splitu, Zagrebu i Osijeku te od gospodarskih tvrtaka i privatnih vlasnika. Izbor građe i kontekstualizaciju Vejzovićeva stvaralaštva potpisuju akademik Tonko Maroević i likovni kritičari Nikola Albaneže i Milan Bešlić.

Kako nam je ispričao sam umjetnik Munir Vejzović, ideja je bila ta da pokaže različite pristupe koji su ovisili od njegova raspoloženja, od 'plavičastih, oniričkih radova preko ekspresivnog 'Doručka na travi' do hedonističkih prizora', tako da svaka izložbena dvorana funkcionira gotovo kao zasebna i potpuno zaokružena cjelina. Prikazujući se kao nikad dosad više slikarom nego crtačem, Vejzović je izložio slike različitih motiva i pristupa. Kako ističe akademik Tonko Maroević, pretežu oni koji od početaka prate njegovo stvaralaštvo, ciklusi gradskih veduta, ('Preradovićev trg', 'Rana jesen na Ilirskom trgu', 'Svjetlo na trgu'), prigradskih pejzaža, portreta i autoportreta ('Portret mlade žene', 'Krleža '32', 'Vesna Parun', 'Autoportret'), mrtvih priroda ('Voće u zdjeli'), i ženskih aktova, uz povremeno kombiniranje svih tih motiva.

'Vejzović je najbliži sebi kad vodi nešto poput lirskog dnevnika, kad se prepušta papiru ili platnu da svojim potezima i bojama reagira na vizualni povod s prozora, ulice, putovanja, sna. No njegove se slike, usprkos različitoj ikonografiji, međusobno podržavaju, i to je ono što me najviše zanimalo – pronaći tu nit koja ih veže', ističe Maroević.

'Vejzović je slikar koji uživa u slikanju, i to je vidljivo u svakom njegovom radu, čak i tamo gdje je bio suzdržan i gdje ima decentni rukopis, kao što je slučaj kod 'Čelistice' ili 'Gitarista'. On je suvremeni slikar koji istodobno gleda i u prošlost i referira se na nju. On se divi Tizianu, Rembrandtu, Picassu, Goyi, Chagallu i drugim starim i novima majstorima i to je divljenje gotovo dječje i svojom snagom razoružava. Premda se Vejzović građanski etablirao kao slikar zagrebačkih veduta, njegova ga znatiželja vuče prema istraživanju pa ponekad istražuje na rubovima', istaknuo je Tonko Maroević.

Munir Vejzović rođen je u Doboju, diplomirao je na zagrebačkoj Likovnoj akademiji, i imao je burnu mladost. Proljeće 1968., u jeku studentskih nemira, proveo je u Parizu slikajući uz Seinu, međutim zbog kaosa koji je tada vladao u gradu i nesklonosti prema strancima, pobjegao je autostopom iz Francuske do Italije, a zatim vlakom do Doboja. Iz Doboja je pobjegao glavom bez obzira, a vrativši se u Zagreb, radio je razne fizičke poslove poput utovarivanja ugljena, kako bi preživio. Njegov život počeo se mijenjati nabolje kada je otvorena Galerija Josip Račić oko koje su se okupili umjetnici poput Vasilija Jordana, Dragice Cvek-Jordan, Josipa Biffela i Antuna Mateša te je počeo živjeti od slikanja.

Uz likovnog kritičara Josipa Depola, među prvima ga je javno podržao i bivši ministar kulture Božo Biškupić. Govoreći o svom odnosu s Biškupićem, Vejzović je jednom izjavio da mu je Biškupić bio mecena premda to u našim uvjetima znači nešto sasvim drugo nego u Europi ili Americi. Na Biškupićevu inicijativu realizirana je i Vejzovićeva likovna mapa 'Pastorale', a s njim je radio i brojne druge pjesničko-grafičke zbirke i mape u kojima je, kako kaže Maroević, umjetnik oslobodio svoju energiju i imaginaciju, varirajući u nizu listova svoje opsesivne motive pastorala i bakanala, erotizma i pasije.

Munir Vejzović

Na izložbi je predstavljen i ciklus ulja s erotskim motivima, kao što su 'Ljubavnici', 'Adam i Eva', 'Žena s lepezom' i 'Atelje', nastalih zadnjih nekoliko godina, po čemu je, uz zagrebačke vedute, najprepoznatljiviji. Kako stoji u najavi za izložbu, u tim uljima na platnu Vejzović 'propituje erotsko osjećanje tjelesnosti u suvremenom postmodernističkom mnoštvu'.

Stoga smo zapitali umjetnika što ga najviše motivira da slika nago žensko tijelo, a on je odgovorio protupitanjem - 'A zašto ne'.

'Erotika je pokretač svijeta. Da nema erotike, ne bi bilo svijeta. To je otrcan odgovor, ali je točan! Iz erotika se sve rađa, pa i sam život. Erotika je općenito ljudska tema – pojavljuje se kroz cijelu povijest čovječanstva, od zidova Altamire do danas. Počeo sam sa zagrebačkim motivima koji su s vremenom postali komercijalni, zatim sam neko vrijeme radio u Školi primijenjene umjetnosti, a onda sam dobio još neke ponude, međutim, nisam ih prihvatio. No cijelo to vrijeme opsjedao me fenomen erotike i dopuštao sam si da se njome bavim bez obzira da li se netko nad time zgraža ili ne', kaže Vejzović poantirajući da je ljepota ženskog tijela njegova velika inspiracija.
Vejzović je izložio i nekoliko radova na kojima s ratnom tematikom, primjerice, 'Škabrnja', 'Pokolj u Dalju' i 'Dans macabre'.

Na pitanje kako se to ratno vrijeme odrazilo na njegovo slikarstvo i da li je odmah počeo kistom izražavati strahote rata, Vejzović je rekao da ga je rat toliko izbacio iz kolotečine da mjesecima nije mogao ništa raditi.

'Rat je sve prekinuo i nisam mogao slikati nekoliko mjeseci. Prvo smo stalno bježali u podrum, a onda sam prestao bježati, pomislivši ako je suđeno da poginem onda je najbolje da poginem na radnom mjestu, za platnom, kao slikar. Zatvorio sam se u atelje i počeo slikati, pokušavajući razumjeti taj fenomen rata i olakšati sebi situaciju. Nabavio sam najveće platno, koje je moglo stati u moj atelje, tri puta četiri metra, i počeo raditi 'Vukovarski triptih', koji je danas u Muzeju grada Vukovara. Bilo mi je logično da tako golema tragedija zahtijeva veliko platno. Radio sam deset, dvanaest sati dnevno', objašnjava Vejzović, dodajući da je tada počeo slikati i religijske motive što ga je u tom razdoblju zainteresirano prvenstveno kao likovni i filozofski motiv.

Negdje na kraju izložbe pokazana su i velika platna s motivima cirkusa kojima umjetnik slavi radost ali i tragiku života. Govoreći o tim slikama, Vejzović napominje 'To je za dušu' te dodaje da je oduvijek volio cirkuse, još kao dijete u Doboju, kad mu je dolazak u cirkus puno značio.

'Cirkus sublimira sve ono najfantastičnije i najtragičnije u životu čovjeka. U cirkusu je najvidljivije da život čovjeka ovisi o drugom čovjeku. Svaka, pa i najmanja greška, može biti kobna', ističe Vejzović, poručujući da čovjek ne može živjeti izolirano nego treba uspostavljati odnose s drugima.