Taj program pretvara Botanički vrt, kako ističu organizatori, u pravu malu glazbenu oazu u centru grada, u kojoj će na koncertima biti zastupljen širok raspon žanrova od klasike i jazza do rocka, tako da će posjetitelji moći slušati djela nekih od najznačajnijih skladatelja u povijesti, od Mozarta, Bacha i Chopina do Franka Sinatre, Beatlesa i Louisa Armstronga.

Također, Jurinić je dobio veliko priznanje - godišnju Nagradu Vladimir Nazor, kojom je zaokružio svoju pozamašnu zbirku odličja i priznanja, osvojenih na brojnim pijanističkim natjecanjima za mlade umjetnike u Hrvatskoj, Italiji, Austriji i Njemačkoj, primjerice na glasovitom pijanističkom natjecanju Robert Schumann u Zwickauu.

Aljoša Jurinić počeo je osvajati svjetske glazbene pozornice prošle godine, kad se na najprestižnijem pijanističkom natjecanju Frederick Chopin u Varšavi, koje se održava svakih pet godina i okuplja najtalentiranije pijaniste svijeta od 17 do 30 godina, plasirao među desetero najboljih. To nije uspjelo ni Ivi Pogoreliću te mu je promijenilo život i od tada nastupa solistički ili uz pratnju orkestra u Hrvatskoj i brojnim europskim državama te na festivalima. Kritičari su ga odmah proglasili senzacijom, nazivajući ga izuzetnim umjetnikom te hvaleći njegovu impresivnu interpretaciju i naglašavajući njegov suvremeni tretman klasika glazbe. Ni publika nije ostala hladna. Svoje oduševljenje njegovim interpretacijama Chopina iskazuje ovacijama i skandiranjem nogama, a početkom ove godine već je imao debitantski recital u prestižnoj dvorani njujorškog Carnegie Halla.

U Hrvatskoj ste dobili sve nagrade za mlade glazbenike, zatim i brojna priznanja na uglednim pijanističkim natjecanjima, a sada i uglednu Nagradu Vladimir Nazor za pijanistički recital posvećen Chopinovom opusu. Što vam znači ta nagrada?

S obzirom na to da mi je fokus gotovo isključivo na umjetnosti, moram priznati da mi je značenje te nagrade promaknulo sve dok mi ljudi nisu istaknuli da se radi o iznimno važnoj kulturnoj nagradi u Hrvatskoj, ako ne i najvažnijoj. Svaka nagrada mi je satisfakcija, ali još više poticaj za dalje, pa tako i ova.

Možete li predstaviti novi program Biljke i svirke kojim Botanički vrt tokom dva vikenda postaje originalna pozornica? Kako korespondiraju biljke i muzika? Jeste li se već susreli sa sličnim projektima u inozemstvu?

Iznimno sam uzbuđen zbog tog projekta. Sve što je progresivno i izlazi iz nekih okvira me intrigira, naročito stoga što se u suštini bavim sviranjem skladbi nastalih prije stotine godina. U današnje vrijeme, kada je sadržaja sve više, jasno je da se bez većine njih može kvalitetno živjeti, ali bez prirode i glazbe ne.

Upravo ste se vratili iz Belgije u kojoj ste osvojili peto mjesto na Natjecanju kraljice Elizabete u Bruxellesu, jednom od najzahtjevnijih na svijetu, a zatim ste održali četiri koncerta u četiri različita grada. Kako vas se dojmilo to natjecanje? Kakve dojmove i uspomene nosite s te belgijske mini turneje?

Cjelokupno natjecanje bilo je vrlo intenzivno i stresno, ali na konstruktivan način. Svako od tih nekoliko najprestižnijih svjetskih natjecanja, uz sviranje standardnog repertoara, ima neku specifičnost. U Bruxellesu 12 ljudi koji prođu u finalnu etapu odlazi na tjedan dana u potpunu izolaciju od vanjskog svijeta te dobivaju novokomponiranu, vrlo zahtjevnu skladbu, koju trebaju naučiti u tjedan dana i svirati u finalu pred renomiranim žirijem, belgijskom kraljicom Matildom, više od dvije tisuće ljudi u dvorani i još tisuća i tisuća gledatelja koji prate natjecanje putem TV-a ili internetskog prijenosa. To su ona životna iskustva nakon kojih čovjek nadiđe svoje dosadašnje granice. A nakon toga su koncerti laureata bili vrlo opušteni i čista uživancija!

Prati vas glas strastvenog pijanista koji svira iznimno emocionalno, što se pokazalo i na nastupu pred belgijskom kraljicom Matildom, a i na vašem profilu na Facebooku pršte hvalospjevi. Što vas najviše inspirira tokom koncerta?

Klasična glazba je jedan od vrhunaca ljudskog postojanja i uz tu čaroliju nije potrebna neka vanjska inspiracija. Stoga ne sviram bitno drugačije u raznim uvjetima jer me glazba nosi neovisno o drugim čimbenicima.

Nakon recitala u Londonu 2007., kada ste imali 18 godina, kanadski pijanist Malcolm Troup pozdravio vas je kao 'Chopinovog interpreta bez premca'. A zatim ste se prošle godine plasirali među desetero najboljih pijanista svijeta na najvažnijem pijanističkom natjecanju Frederick Chopin u Varšavi. Kako taj genij klavira utječe na vas?

Chopinova glazba mi je od prvog dana kad sam zavolio klasičnu glazbu pa sve do danas ona koja mi je najbliskija. U početku je to bilo isključivo na emocionalnoj razini, nakon nekog vremena i na intelektualnoj. Ono najljepše kod Chopina je to što je on omiljen kod svake vrste publike – od onih koji o glazbi ne znaju ništa pa sve do stručnjaka. Općenito u umjetnosti to djelovanje na više razina je ultimativan doseg po mojem mišljenju. I na kraju, Chopin je uspio ono što možemo reći za vrlo malo umjetnika – kada čujete bilo koju njegovu skladbu, bez ikakve dvojbe ne može vas asocirati ni na jednog drugog kompozitora.

U Hrvatskoj ste dobili sve nagrade za mlade glazbenike, a zatim i brojna priznanja na uglednim pijanističkim natjecanjima. Možete li se prisjetiti svojih pijanističkih početaka i ispričati kako je sve počelo?

Sve je počelo nonšalantno – roditelji neglazbenici su me upisali na klavir zbog kulture i nije im bilo ni na kraj pameti da ću postati pijanist. Uostalom, da su očekivali da ću putovati svijetom, ne bi mi dali ime koje sadrži 'lj' i 'š'. Itekako mi je pomoglo to što nisam nikad osjećao nikakav pritisak i svaka moja odluka bila je primljena s razumijevanjem. Klavir sam učio kod brojnih profesora, ali moja prva profesorica Reba sigurno je najviše utjecala na moje formiranje kao glazbenika i čovjeka. Zatim sam studirao kod profesora Dalibaltayana na Akademiji, koji mi je usadio novu dimenziju i ozbiljnost, te kod profesorice Virsaladze u Italiji, svjetski renomirane pijanistice koja je prenijela svoju čaroliju i uz malo riječi puno mi pomogla. Trenutno studiram kod prof. Gruzmana u Weimaru, koji mi je idealan u ovoj fazi kasne umjetničke mladosti, kada dolazi do sve veće razine osamostaljivanja.

Možete li usporediti status glazbe i odnos prema glazbi te općenito glazbenih natjecanja u Hrvatskoj i u drugim europskim zemljama, poput Poljske?

Poljska je iznimka jer ima Chopina. Nema puno zemalja na svijetu kojima je najvažnija osoba u povijesti klasični glazbenik, eventualno Austrija s Mozartom. U Poljsku dolaze ljudi iz cijelog svijeta slušati Chopinovo natjecanje, stoga ne treba njih uzimati kao standard. Mislim da je Hrvatska u tom smislu realno tamo gdje jest i u drugim aspektima – postoji jedno natjecanje kod nas koje je relativno renomirano i nekoliko njih manjih, što je sasvim korektno u danim uvjetima.

Može li mladi glazbenik biti zadovoljan uvjetima koje mu pruža Hrvatska? Odnosno je li nužno otići u inozemstvo i tamo nastaviti karijeru te što Europa daje mladom umjetniku?

Klasična glazba je univerzalni jezik, pa tako ja ne znam nijednog uspješnog pijanista koji se ograničava na nastupe u svojoj državi. Isto tako, manje je bitno gdje čovjek živi jer se ionako velik dio vremena provodi na putovanjima. Trenutno mogu biti iznimno zadovoljan onime što dobivam u Hrvatskoj jer je to praktički sve što se kod nas može dobiti i vrlo sam zahvalan što su moji recentni uspjesi naišli na tako pozitivan odjek. Glazba je ipak subjektivna, ljudski interesi su različiti i, koliko god uspjesi na najvećim natjecanjima bili nepobitni, nije mi nužno moralo sve ovako lijepo krenuti. Moram reći da većina perspektivnih ljudi studira u nekoj od razvijenih zemalja prvenstveno zbog kvalitete profesorskog kadra. Ali osim toga, u današnje vrijeme globalizacije, kada više nije ključno da vas slučajno netko negdje čuje jer svi znaju sve o svakome, bitno je pojaviti se na najvažnijim natjecanjima, a tamo možete doći neovisno o tome gdje živite.

Što može Hrvatska donijeti Europi, odnosno može li glazbom obogatiti kulturni život Europe?

Ne bavim se trenutnom glazbom, komponiranjem i slično, a interpretiranje starih djela nema nikakve veze s državom iz koje je izvođač.