Lawrence Norfolk autor je književnih bestselera 'Lemprièreov rječnik', 'Papin nosorog', 'U liku vepra' i 'Gozba Johna Saturnalla', povijesnih romana prevedenih na dvadeset i četiri jezika. Dobitnik je nagrada Somerset Maugham i Budapest Festival Prize za književnost, a njegova su djela bila u užem izboru i za nagrade IMPAC, James Tait Black Memorial te nagradu za književnost Wingate/Jewish Quarterly.

Piše kritike za europske i američke novine i časopise, između ostaloga za Times Literary Supplement, a nakon djetinjstva u Iraku i mladosti u Walesu živi u Londonu sa suprugom i dvojicom sinova.

Norfolk je došao u Zagreb na Festival svjetske književnosti te se prilično svidio lokalnoj publici jer je veći broj ljudi pratio razgovor koji je s njime vodio Roman Simić Bodrožić. U razgovoru za tportal.hr Norfolk je progovorio o nizu tema, između ostaloga o tome kako je to kuhati jela iz 17. stoljeća, o čemu piše u romanu 'Gozba Johna Saturnalla', koliko mu je značio uspjeh prvog romana, ali i o strahu Zapada od Islamske države.

O kuhanju jela po receptu iz 17. stoljeća:
Pročitao sam tridesetak knjiga koje se bave kulinarstvom tog vremena i čitao sam, naravno, mnoge originalne knjige recepata. Današnje kuharice su kao pornografija, samo što umjesto golih žena imamo na isti način fotografirano povrće. Tada se sve detaljno ispisivalo i postojalo je stotinu recepata samo za jedno ne tako popularno piće od meda. Recepti su pak pisani na specifičan način, primjerice vrijeme kuhanja se mjerilo molitvom 'Zdravo Marijo'. Pisalo bi 'kuhajte jaje koliko vam treba da polako izgovorite 'Zdravo Marijo'', jer je to bila molitva koju su svi znali i svi izgovarali. Probao sam napraviti jela po dva recepta iz 17. stoljeća koja sam pronašao i posve sam zakazao. Meso je bilo jako suho i loše napravljeno.

O djetinjstvu u Iraku:
Nisam nikad pisao o tome. Ta priča je kao rupa u mojoj obiteljskoj povijesti. Za mene je to bio kao raj, bilo mi je predivno, barem ono čega se sjećam. Bio sam plavokoso dijete i zbog toga su me svi voljeli i svi su se htjeli brinuti o meni. Onda se dogodio šestodnevni rat 1967. te su iz Iraka protjerani svi stranci. Loše se sjećam svega toga, no znam da sam s majkom bio deportiran u busu. Prvo smo naišli na stotinjak pripadnika kurdske milicije, opasne ljude s puškama koji su potpuno promijenili držanje kad su u autobusu vidjeli djecu. Donijeli su nam slatkiše i vodu i pustili nas dalje! Ali ima i dio puta kojeg se uopće ne sjećam i koji mi majka nikad nije htjela prepričati. Rekla bi da će se rasplakati. Očito se dogodilo nekakvo zlo i mislila je da ćemo umrijeti. Ni danas ne znam točno što se tada dogodilo.

O osobnom u pisanju:
Ne, nisam nikad htio pisati romane o svom osobnom životu! Znate kako to ide – mladić sa sela dolazi studirati u grad, prvo je jako usamljen, a onda se zaljubi u pravu djevojku koja se ispostavi krivom pa zbog slomljenog srca krene pisati roman i – nećete vjerovati! – to je roman koji upravo čitate! Takvih romana ima mnogo i rekao sam si da ne želim nikad napisati takav roman. Zato sam se odlučio napisati roman o zaposleniku kompanije West India koji piše rječnike. Na kraju pisanja sam shvatio da je ta knjiga o meni i da se u sudbini glavnog lika itekako zrcali i moj život. Tako je bilo i sa sljedećom knjigom.

O jedenju u književnosti:
U književnosti zapravo i nema mnogo opisa ljudi kako jedu. Većinom dobijete dug opis hrane kako se pripravlja i servira, duge opise ljudi kako gledaju tu hranu i onda je samo odjednom pojedu. U književnosti nitko nikad ne jede!

O radnim navikama:
Radim svaki dan. Ovidije ima odličan savjet za pisce, a on glasi: 'Ne dopusti da prođe dan bez rečenice.' Dakle piši svaki dan barem jednu rečenicu. Drugo pravilo kojeg se držim je to da ne budem dosadan. Može biti loše ili pretenciozno, ali nikako ne smije biti dosadno.

O književnom uspjehu:
Svoj prvi roman napisao sam za sebe u ranim dvadesetima. Već mi je iznenađenje bilo to što sam našao izdavača. Knjiga je izašla u Engleskoj i dobila dobre kritike, a i malo se prodala. Šest mjeseci kasnije objavljena je u SAD-u, dobila još bolje kritike i još se bolje prodavala. Onda je prevedena na njemački i u Der Spiegelu je na tri stranice objavljen velik pohvalni tekst, nakon čega je roman postao bestseler. Bio je to dobar početak za pisca i mnogo mi je to pomoglo. Bio sam nitko i ništa, a godinu dana kasnije sam na književnoj turneji po Njemačkoj, s publikom koja dolazi u stotinama i mladim djevojkama koje žele razgovarati o mom romanu!

O Islamskoj državi:
Znate li koliko ljudi godišnje pojedu morski psi? Ni deset! Oko pet ljudi dakle svake godine strada od morskih pasa i to je strašna smrt. Istovremeno, ljudi svake godine ubiju milijune morskih pasa, naročito ribarskim mrežama. Islamska država je kao morski pas. Strašni su, ali nisu doista toliko opasni. Samo treba obratiti pozornost na brojke. Smiješno je misliti da skupina džihadista, nekakva Islamska država, ugrožava cijelu zapadnu demokraciju.